Svježi HTV-ov umirovljenik u izboru kolega iz Hrvatskog zbora sportskih novinara ovih će dana biti nagrađen za životno djelo. Slavko Cvitković zadovoljno kaže kako radi više negoli ikad.
“I, unatoč tome, puno mi je lakše. Jer, nemam više onog pritiska. Ljutilo me što na HTV-u nisam imao dovoljno posla, malo sam radio, jer je bilo jako malo košarke, a i sporta inače. HRT je spao na sramotno malo sporta”, oko Cvitkovića je oblak duhanskog dima, koji se bit’ će raziđe jedino kad usne, jer cigaretu gotovo da ne ispušta iz ruke. “Eto, pušim k’o luđak, osjećam se sasvim dobro, službena je verzija da sam na dvije kutije dnevno. Mi smo novinari k’o konji, izdresirani da možemo izdržati puno pritiska.”
Lanjske je jeseni Sport Klub kupio prava za prenošenje ABA lige, Euroligu su već imali - pa je tako Cvitković u listopadu odradio 15 prijenosa, mjesec poslije čak 17. “I onda sam shvatio da mi to ne treba. Sad radim dva-tri prijenosa tjedno.” Prenosi samo ABA i Euroligu, od NBA je odustao jer “to je noć, i to mi se ne da”.
Nesuđeni košarkaš
Kad završi prijenos treba, kaže, “sat vremena da se priberem i opustim, jer ja se navinem, koncentriram, i onda naravno da treba vrijeme, nekakav ventil da se polako ispraznim. Poslije prijenosa popijem piće, malo analiziramo, vrtim taj film dok se ne slegne, to je isto kako da ste igrali, bili trener ili sudac, na neki način si i sam dio tima.”
Nesuđeni je košarkaš, dva puta je bio juniorski prvak s karlovačkim Željezničarom. Pamti juniorske košarkaške obračune s Franjom Lukovićem, nekadašnjim prvim čovjekom Zagrebačke banke. Luković je igrao centra u Lokomotivi, a mali Cvitković, sa svega 190 cm, centra u Željezničaru. “Ma, nisam ja tu ništa mogao, protiv Lukovića i zadarskog Miše Ostarčevića, centara od 2,05 cm.” U seniorima je neko vrijeme nosio mineralnu starijim igračima ili bi pak morao čuvati Nikolu Plećaša ili Pina Gjergju, “a to je bilo preteško”, i tako je završio košarkašu karijeru. Upisao je politologiju, javljao se za Radio Zagreb. U Sportsku redakciju tadašnje TV Zagreb došao je kratko nakon Olimpijskih igara u Münchenu, 1972.
Oštra i nadređena
“Primila me Milka Babović.” Prva šefica, kasnije će shvatiti i najkarizmatičnija, “bila je vražja, vrlo oštra. Milka je bila strah i trepet, znalo se dogoditi i da lete pisaće mašine. Najprije smo je mrzili, a onda smo joj godinama bili zahvalni. Prava šefica, tražila je red i rad. Bila je to, u ono doba, Milkina srahovlada. Božo i ja smo bili mladi. Mićo i ja smo došli zadnji, a uvijek oni zadnji nadrljaju, i onda čekaš da se pojavi netko iza tebe, jer taj će onda nadrljati.”
I danas pamti datum kad su Mićo Dušanović i on dobili radnu knjižicu - 1. svibnja 1975. “Milka je bila silno pedantna. Današnji novinari nemaju ni 10% te pedanterije... Kroz Sportsku redakciju HTV-a zadnjih je godina prošlo možda i 50-ak mladih, od kojih jedva jedvice da se neki prime kao mlado stablo.”
Babović ga se, kaže, da je htjela, mogla lako riješiti. “Dopisnik iz Karlovca slao je 1972. anonimna pisma protiv mene, da sam hrvatski nacionalist. Milka je mogla meni studentu reći ‘Hvala kolega, doviđenja’. No, išla je u republički SUP, provjeravati ima li nešto protiv mene. Mama mi je već bila našla posao u kamenolomu, to je trenutak koji ti odredi karijeru. Ja sam iz radničke obitelji, nisam imao nikakvih veza.”
Olimpijske igre nekad, prije 40 ili 30 godina, i danas, to je svemirska razlika, govori Cvitković. “Danas za pokriti Olimpijske igre nikad nema dovoljno ljudi, a u ono vrijeme samo je Božo Sušec dežurao u Zagrebu. 1970-ih nije bilo teorije da netko od mlađih novinara ide na Olimpijske igre. U Zagrebu nisi mogao doći na red od Milke, Mladena (Delića) ili Borisa (Mutića). Pet studija JRT-a se izmjenjivalo, pa nekad nije išao nitko iz Zagreba, već redom Beograd, Sarajevo, Zagreb, Podgorica, Novi Sad.”
Antologijski finale
Najdraže Olimpijske igre, od 13 koliko ih je pratio, ostale su one nama ratne, Barcelona iz 1992., prve ljetne igre na kojima su hrvatski sportaši nastupili pod hrvatskom zastavom. Obilježio ju je za Hrvatsku antologijski košarkaški finale, srebro zlatnog sjaja, utakmica koju smo izgubili od Amerikanaca. “Bio je to poseban naboj, bili smo silno ponosni.”
Iako je bio na svim Olimpijskim igrama nakon Barcelone, niti jedne, ponavlja više puta ‡ nisu bile kao Barcelona, mahne glavom u pravcu zidne police, tamo, u kutu iznad televizora, stoji skulptura olimpijske baklje, dobio ju je u Londonu 2012., od AIPS-a, svjetske udruge sportskih novinara, kao priznanje da je izvještavao s deset ili više Olimpijskih igara. Nagradu mu je uručio Edwin Moses, dvostruki olimpijski pobjednik.
Zagreb, 060215.Kruzna 16, dom Slavka Cvitkovica.Portret sportskog novinara Slavka Cvitkovica u njegovom domu.Na fotografiji: fotografija Slavka Cvitkovica u Pekingu.Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Slavko Cvitković u Pekingu
Najveća profesionalna frustracija vezana je, također, uz Olimpijske igre. Vancouver, veljača 2010. i Jakov Fak, brončana medalja u biatlonu, prijenos za koji su Cvitkoviću zamjerali da se nije snašao. “Naknadno su svi pametni, ali o biatlonu u Hrvatskoj nešto zna šest ljudi. Fak je imao niski startni broj, prošao je kroz cilj i osigurao medalju, no ja sam čekao sa zaključcima, želio sam biti siguran, prijenos je išao dalje, iza Faka je bilo još puno natjecatelja, promijenili su se vremenski uvjeti na stazi...”.
Soči pamti po satima koje su gubili putujući s jednog na drugo mjesto. “Putovali smo po dva sata, pritom mijenjajući pet-šest različitih vrsta prijevoza, da bi došao s obale mora na 1200 metara koristiš bus, kombi, gondolu...”. Olimpijske igre su postale mastodont, nabubrile su organizacijski i prema broju sportova, to je apsolutno prevelik broj događanja, za kuće poput HTV-a to je veliki izazov, morate imati tri puta više ljudi negoli inače da biste popratili sve to. Reporteri doslovce trče s borilišta na borilište. Olimpijski odbor je želio da se taj pokret širi i iz komercijalnih razloga, no otišlo se predaleko. Velike televizijske kuće, pogotovo američke, utječu i na raspored događanja, satnicu. Grade se objekti koje je kasnije najekonomičnije - srušiti, jer njihovo održavanje je golemi trošak. Što je Sarajevo, recimo, moglo s bob stazom? To je tri kilometra ledane, da su barem mogli frižidere od toga proizvesti...”.
U Sarajevu
Zadnje Olimpijske igre za koje duh olimpizma nije progutala banalna komercijalizacija prema Cvitkovićevom mišljenju su bile baš sarajevske. “Sve je funkcioniralo izvrsno, iako je padalo puno snijega i u običnim bi okolnostima sve bilo zameteno sedam dana. Atmosfera je bila prava sportska, a igre još prihvatljivo male tj. zaista velike.”
Sportski prijenos je javni posao pa, govori Cvitković, svi pomisle da bi napravili bolje od samog komentatora. “Koncentrirano i suvislo prenositi sat i pol je zahtjevno. Kolege koji rade za novine mogu svoj članak korigirati više puta, a naše je otišlo u eter i sad, što je, tu je.”
Napravio je, grubo računa, oko 5000 prijenosa, od toga košarkaških oko 3000. “Imam rokovnike u spremištu, pa ću jednom možda ići zbrajati.” Zadovoljno ističe da “niti na jedan nije zakasnio”. Iskustvu unatoč, tvrdi da se i danas priprema - sasvim isto. Jučer je prenosio utakmicu Real - Barcelona, “pripremao sam se nekoliko sati, iako sam te dvije momčadi već radio ove godine, pa sam mogao i kraće. Uvijek dođem sat vremena ranije da se ne bi dogodilo nešto nepredviđeno s tramvajem, ili da slomim nogu, makar bi”, samouvjereno će, “mogao doći na pola prijenosa potpuno nepripremljen i odraditi još uvijek u granicama korektnog. Strašno me živcira kod mlađih kolega da stignu pet minuta prije prijenosa.
Rani dolazak
Nas su učili da treba doći ranije, odgledati zagrijavanje, vidiš ‘aha, ovaj šepa’, sjetiš se ‘aha, ovo je dvorana u Tel Avivu, gdje sam bio/nisam bio’, u tih sat vremena se sjetiš još pet-šest stvari koje su ti bitne. Ako si tamo, srest ćeš suce koje poznaješ, čuti ćeš ‘ovaj se ozlijedio, ovoga pokušavaju prikriti da se ozlijedio...’. Viđam tako kolege koji dođu i imaju samo papir sa sastavom momčadi koji su dobili. Takvi redovito legnu na tonski pult. Pa ne možeš tako ni disati, moraš radi ošita sjediti ravno, da ne dišeš plitko... moraš si porihtati monitore, jer nema vremena za listanje, sve je to ‘okometrija’”, nabraja.
“Vi doma ispred televizora imate samo jednu sliku, ja gledam devet stvari - semafor, jednu klupu, drugu klupu, suca, monitor sa statistikom, moje bilješke razasute na stolu. Zato se ponekad dogodi da vi koji imate samo jedan izvor vidite nešto što ja nisam primijetio. Kažu ‘Pa kako nisi vidio!?’ Oni koji su pratili prijenos vide još 10-30% nečeg što komentator nije vidio.”
Zagrebačka škola
Voli se pozivati na “zagrebačku školu Milke Babović”. “Slušajte, to je uvijek bila ‘štreberska’ škola, to je značilo maksimalnu pripremljenost, njemačku serioznost, za razliku od, recimo, beogradske škole, koja je bila improvizatorska. No, Dragan Nikitović i Vladan Stojaković su bili duhoviti improvizatori. Nikitović je bio ono što je u Hrvatskoj bio Mladen Delić, drugi najpoznatiji čovjek iza druga Tita. Sarajevski kolege prema kvaliteti realno ne bi nikad dobivali prenose, ali dobivali su ih po ključu. Radili su šeretski i nepripremljeno. ‘Matija Ljubek je čak i kleknuo ne bi li brže stigao do cilja’, kaže, a prenosi kanu jednoklek, gdje mora klečati jednom nogom i veslati, jer je takvo pravilo. Ili, plivači skoče u vodu, isplivaju nekoliko metara i vraćaju se na start, jer je utrka 200 m leđno, a on pita ‘zašto je poništen start’. Lako bi im se omaknule i psovke.”
Doduše, i Cvitković ima sličnih anegdota u karijeri. “Meni se u jednom Dnevniku dogodilo, bilo je pitanje jednog jedinog slova. Kazao sam ‘Košarkaški sladokurci će sutra uživati...’, najgore što nisam ni primijetio lapsus, nisu ga čak ni u režiji primijetili.”