- No good! - odgovara rezolutno legendarni talijanski glumac Franco Nero (76) na pitanje o nacionalnoj talijanskoj kinematografiji danas.
I dok bi se mnogima iz mlađe generacije filmofila takav komentar učinio pretjeranim, posebice u eri Paola Sorrentina, oskarovca i tvorca filmova kao što su “Mladost” ili “La Grande Bellezza”, treba uzeti u obzir da je Nero na vrhuncu svoje karijere bio okružen s, kako kaže, “pedeset velikana kao što je Sorrentino”. Franco lista imena: Visconti, Petri, Fellini (“Uvijek sam htio glumiti u nekom njegovu filmu!”), Corbucci, Antonioni, Rossellini... majstor do majstora.
- Imali smo tako dobru kinematografiju... Scorsese je učio od nas - govori Franco koji je najveću slavu stekao glavnom ulogom u Corbuccijevu špageti-vesternu “Django” iz 1966. godine, po kojemu ga i danas najviše pamte iako je otad snimio više od 220 filmova različitih žanrova - od poliziotteschi filmova (podžanr akcijskih talijanskih filmova, vrlo popularan u šezdesetim godinama prošlog stoljeća), preko ratnih i drama pa sve do mjuzikla. Na pitanje o omiljenom žanru odgovara:
- To je kao da majku pitate koje joj je omiljeno dijete. Ne mogu razmišljati tako. Kada prihvatim film, to je moje dijete. Imao sam sreće raditi u puno žanrova i igrati mnoge različite uloge. Znaš, glumio sam ljude više od 30 nacionalnosti! Sve moje uloge i moji filmovi su moja djeca i volim ih podjednako.
Franco Nero je na preporuku Armanda Assantea, koji je kod dr. Nikice Gabrića također operirao oči, došao u Kliniku Svjetlost kako bi riješio probleme s vidom. Mogao je otići u Rim ili London, ali odabrao je nas, rekao je dr. Gabrić
Slika za Hustona
Kako je legendarni Nero uopće završio u filmskim vodama, kada je shvatio da je upravo gluma njegov životni poziv?
- Kada sam imao sedam godina, pohađao sam školu u jednom gradiću blizu Parme. Sjećam se, učiteljica nas je pitala tko ima želju glumiti u jednoj školskoj predstavi o izviđačima. Ja sam dignuo ruku. Prava stvar uslijedila je kada sam imao 18 godina. Živio sam u Milanu, tamo postoji kultno kazalište Piccolo Teatro della Città di Milano. Stalno sam ondje visio. Giuseppe Fina snimao je u Milanu jedan film, “Pelle Viva”, bila je 1962. godina. Čuo sam da traže statiste, a jedan od njih čak je trebao imati i neke replike. Kad smo se okupili tamo, Fina je upitao tko može izreći par linija teksta, a ja sam opet dignuo ruku.
Prava je stvar, ipak, počela u Rimu, nekoliko godina poslije.
- Nisam tada imao nešto novca i motao sam se oko fotografije, pomagao jednom prijatelju koji je fotografirao razne ljude, neke slikare i njihove radove... Tu sam naučio razvijati fotografije. On je jednom prilikom fotografirao moje lice i ta je slika nekako završila na stolu redatelja Johna Hustona koji je upravo snimao povijesni spektakl, “Bibliju”. Epski film, skup, Richard Harris igrao je Kaina. Sjećam se da mi je netko rekao: “Želi te vidjeti John Huston”. Naravno, otišao sam k njemu u ured, a on je rekao da se skinem. Naime, igrao bih Abela i trebao bih se u filmu pojaviti golog tijela. Nakon 2-3 dana potvrdili su mi da sam upao i nakon tog je filma, zapravo, počela moja internacionalna karijera - prisjeća se originalni Django.
Franco Nero u filmu 'Django'
- “Django” je došao gotovo u isti čas. To je najgledaniji film na svijetu, možda i danas! To je bio tako uspješan film, ne znam možeš li to uopće shvatiti, tu pomamu za “Djangom” - govori sjetno Nero o svojoj ikoničkoj ulozi tihog i nepokolebljivog revolveraša koji se uvukao u sukob između konfederacijskih i meksičkih revolucionara u ultranasilnom Corbuccijevu špageti-vesternu.
Nabrijani klinac
Corbucci je bio vrlo inspiriran Kurosawom i njegovim “Yojimbom”, kao i Sergiom Leoneom, od kojih je preuzeo mnogo elemenata - pištolje i pucnjavu, mrtvačke sanduke, neimenovanog stranca mirnog lica, suprotstavljene bande - koje je ukomponirao na svoj način i tako utabao put žanru koji je desetljećima inspirirao redatelje. Nello Rosatti snimio je “Django napada ponovno” 1987. godine - dakako s Nerom u glavnoj ulozi - a Quentin Tarantino je svog “Odbjeglog Djanga” iz 2012. godine s Jamiejem Foxxom u glavnoj ulozi također naslonio na tradiciju takvih vesterna, kakve je “gutao” dok je u mladosti bio zaposlen u videoteci. Franco Nero u tom se filmu pojavljuje u cameo ulozi i jasno je da nas je zanimalo kako mu je pristupio njegov veliki fan Quentin Tarantino.
- To je duga i zanimljiva priča. Quentina sam upoznao prije novog milenija, 1998. godine kada sam snimao jedan film u Španjolskoj, “Talk of angels”, koji je producirao Harvey Weinstein. Ondje je bila Penelope Cruz, igrala je moju kćer. U pauzi snimanja otišla je na jedan filmski festival u San Sebastian i kada se vratila, rekla mi je da je jedan mladi redatelj totalno poludio kad je čuo da snima sa mnom. Bio je to Tarantino, mlad redatelj, nabrijan. Znao sam da sam ja njegov heroj, jer je nekoliko puta u to vrijeme to spomenuo u nekim intervjuima. Kada sam ga napokon upoznao, bio je u Rimu kamo je došao predstaviti svoje “Nemilosrdne gadove”.
Svojim suradnicima na filmu tom je prilikom rekao kako neće napustiti grad sve dok nas dvojica ne porazgovaramo. Našli smo se u Villi Borghese, a kada me je vidio, prvo je rekao kako sam ja razlog što snima filmove. Počeo je izgovarati neke moje replike iz slabije poznatih filmova, nisam mogao vjerovati. Znao je čak i glazbu iz tih filmova te imena asistenata produkcije. Nakon tog susreta, vidjeli smo se u Los Angelesu 2010. godine, malo prije Oscara. Do mene je nekako došao scenarij za njegova “Djanga”, ja sam se oduševio i htio sam biti cameo u tom filmu. Imao sam neke ideje kako da to točno izvedemo i on se, iako mu se isprva nisu svidjele, na kraju javio te smo organizirali scenarij kako je obojici odgovaralo - prepričava Nero koji se doista i našao na setu “Odbjeglog Djanga”.
- Bilo je jako zabavno. Quentin je išao okolo po setu, vukao me za ruku i govorio ljudima da sam ja najveća zvijezda u povijesti filma. Bio je jako sretan što sam tamo. Rekao mi je da puno ljudi koji rade u suvremenom filmu ne zna za mene i za špageti-vesterne. Zato je unajmio jedno lokalno kino i sve suradnike i glumce odveo je tamo da im pusti mojega “Djanga”. Sviđa mi se njegov rad, jako je inspiriran talijanskim vesternom. On snima na vrpcu i samo s jednom kamerom, što također cijenim - pojašnjava Nero koji je nostalgičan prema vremenima prije televizije.
Jamie Foxx i Franco Nero u filmu 'Odbjegli Django'
Zbogom Kini
- Televizija je sve promijenila. Počeli su se rezati kadrovi kako bi film bio prikladan za prime time. Nestale su velike koprodukcije i televizije su počele producirati filmove. RAI je počeo producirati cjelovečernje filmove. Smiješno. Kastrirali su autorski rad i sve podredili publici i zaradi. Prije te televizije imali smo tisuće kina, koja su se poslije počela zatvarati ili pretvarati u neke supermarkete. Onda je došao Netflix. Katastrofa. Vidi, iskustvo gledanja filma u kinu je nešto drugačije.
Dođeš, platiš kartu, sjedneš u mrak i gledaš hipnotizirano u film. A što se događa s televizijom? Pa ti gledaš film, odnosno pokušavaš gledati, dok po tebi plaze djeca, ili usput jedeš, razgovaraš na telefon, tipkaš. Gdje je tu fokus, kako se tako gleda film? - pita se legendarni Nero koji ne govori s pretjeranim zanosom o filmskoj industriji danas, no ipak tvrdi kako će glumiti u filmovima dok god bude dobrih projekata i dok god bude imao entuzijazma.
- Želim i režirati još koji film. Stalno mi dolaze neki scenariji na čitanje, sa svih strana svijeta - govori Nero koji je već potpisao jedan film kao redatelj i scenarist, poetičnu talijansku dramu “Forever blues” iz 2005. godine.
- Osim toga sam još dosta režirao, ali nisam bio potpisan. Primjerice, snimamo film, redatelj se razboli - ja preuzmem na koji dan. Pisao sam i scenarije, najčešće kada mi se ne bi svidjelo nešto što je bilo za mene napisano, pa bih preuzeo malo stvar i ispravio tekst da bude bolji, onako kako sam ja zamislio. To sam učinio i kad sam u Crnoj Gori prije nekoliko godina snimao film “Mamula” Milana Todorovića - govori pomalo šaljivo pa se prebacuje na naše kultne redatelje s kojima je surađivao u nekoliko prilika.
Vanessu Redgrave Nero je upoznao 1966., a ubrzo su se razišli. Razdvojeni su bili sve do 2006., kad su se vjenčali. Pokojna pokćerka Natasha Richardson bila je udana za Liama Neesona.
- Glumio sam u “Bitki na Neretvi” Veljka Bulajića i u filmu “Banović Strahinja” onog Mimice, kako li se zvao - pogledao me upitno.
- Vatroslav!
- Da, da, Vatroslav, odličan redatelj - govori o hrvatskom modernistu i istaknutom europskom filmskom autoru Franco Nero, koji je u karijeri imao priliku raditi sa samim velikanima - od Hustona, preko Buñuela, Fassbindera, Claudea Chabrola do Sergeja Bondarčuka. Imena je previše da bi ih uopće sve prebrojio. No kaže kako se dobro sjeća Tomislava Pintera i njegove filmske fotografije. Pinter je snimao Bulajićevu “Bitku na Neretvi”.
- Jedan od najboljih svojega vremena - komentira Franco koji s hrvatskim filmom ima sjajan odnos, što ga je dovelo i do toga da je nedavno snimao hrvatsko-američki film “Utakmica” (prvi dio “Hrvatske trilogije”) redatelja Jakova i Dominika Sedlara, nastao prema scenariju Dominika Sedlara, Garryja Herza i Stephena Ollendorffa. Priča je to o nogometnoj utakmici koju su odigrali nacisti protiv logoraša 20. travnja 1944., na Hitlerov rođendan. Zatvorenici su pobijedili naciste, a ovi su ih, na kraju, sve poubijali. Ta je utakmica poznata u povijesti kao “meč smrti “ i Franco se raduje završetku filma. Upitali smo ga i gdje će provesti sljedeće dane, s obzirom na to da živi na relaciji London - Rim.
- U Londonu, idem na premijeru ženine predstave - odgovara glumac koji se priznatom engleskom glumicom Vanessom Redgrave oženio 2006. godine, četiri desetljeća nakon što su ljubovali u šezdesetim godinama, kada su dobili i sina Carla koji je danas filmski scenarist.
E to tek zvuči kao prava filmska priča. Možda je jednom napiše i kroz filmsku vrpcu ispriča sam Franco Nero.