Vesna Spinčić-Prelog nezaobilazno je ime kada spomenete zlatnu televizijsku generaciju. Misli se pritom na novinare i voditelje koji su karijeru počeli sredinom 60-ih i stasali pod paskom TV legendi kao što su Anton Marti i Gordana Bonetti. Bilo je to vrijeme kada je televizija kao medij bila u povojima prvenstveno u tehnološkom smislu, ali profesionalno na vrlo visokom nivou. Voditelji i spikeri tada nisu zapinjali u svakoj drugoj rečenici, hrvatski jezik izuzetno se cijenio, a pravilan izgovor bio je sveto pismo.
Radiotelevizija Zagreb, poslije HTV, uvijek se ponosila svojom prvom petorkom - Helgom Vlahović-Brnobić, Željkom Fattorini, Jasminom Nikić, Ksenijom Urličić i Vesnom Spinčić-Prelog. Vodeći emisiju, Vesna Spinčić-Prelog uvijek je bila koncentrirana, smirena i elegantna, a takva je i danas. Osam godina od umirovljenja, iako vrlo rijetko, odradi tu i tamo neku gažu, a na pitanje nedostaje li joj posao, samo se nasmijala.
- Prisjetiti se prošlih dana, godina, osvrnuti se i nije baš tako jednostavno. Kad pomislim na svojih četrdeset godina provedenih na televiziji, sličice mi počnu promicati kao na filmu. A prvo čega se uvijek sjetim su mnogi dragi ljudi s kojima sam radila i živjela - odgovara uz sjetu, jer više nema mnogih koji su zajedno s njom stvarali današnji HTV. Nema više ni Helge Vlahović, njezine dobre prijateljice, čija se druga godišnjica smrti navršila baš ovih dana - 27. veljače.
A da će televizija biti njezin život, mjesto gdje će steći prijatelje, zaljubiti se i udati za Zlatana Preloga, povjesničara umjetnosti, jednog od najmlađih urednika Obrazovnog programa, nije mogla ni sanjati. Kao djevojka imala je sasvim druge ambicije. Rođena je Riječanka, po ocu Petru, carinskom inspektoru, Kastavka iz Spinčića, a ima i dalmatinske krvi po mami Zlatki, Šibenčanki rođenoj Trlaja.
- Rijeka i Šibenik, u kojem sam provodila nezaboravna ljeta, gradovi su mog djetinjstva i rane mladosti. Bila sam podosta živahno dijete. Roditelji su se bojali što će biti kad krenem u školu, ali tamo sam bila kao anđeo. Nadoknađivala sam to mnoštvom aktivnosti i ne znam kako sam na sve stizala. Od Pionirskog kazališta, baleta, glasovira, gimnastike i sporta do izviđača i logorovanja. Nešto je možda ipak bilo upisano negdje u zvijezdama. Još kao mala djevojčica prvi sam put stala pred mikrofon u emisijama za djecu Radio Rijeke i taj me mikrofon na kraju pratio cijeli život - otkriva.
No premda je bila vrlo živahno dijete koje ni sekundu nije imalo mira, u školi je začudo bila vrlo mirna i odlična učenica. Stasala je u prekrasnu djevojku duge, guste, crne kose, a i danas se priča da je bila prva mladenačka ljubav Arsena Dedića, inspiracija za neke od njegovih pjesama.
- Joj, to morate pitati Arsena - damski, uz smiješak, uzvraća.
Nakon raznoraznih ideja o tome što će jednog dana postati, odluka je pala na eksperimentalnu fiziku i karijeru znanstvenice. Upisala je studij u Zagrebu i napustila rodnu Rijeku, no sudbina je htjela drukčije.
- Moja televizijska priča počela je jednoga jesenskog dana davne 1964., ulaskom kroz portu Radio Zagreba u Jurišićevoj ulici. Bila je raspisana audicija za spikere na koju sam se prijavila. Nimalo lijepe životne okolnosti, a to je smrt moga oca, odredile su moj životni poziv. Nije bilo novca i morala sam se nekako snaći. Na audiciju sam stigla u crnini i veoma tužna. Po tome se i danas sjećam te audicije, ne po tremi. Kasnije, jedina će veza s mojim studijem biti lijepe emisije iz fizike i matematike na Školskoj televiziji sa suradnicima, mojim kolegama s fakulteta - kaže. Nakon stroge selekcije i položene audicije slijedila je ‘Spikerska škola’. Bilo je to, objašnjava, neko sasvim drugo vrijeme. Danas postoje fakulteti na kojima se obrazuje za mnoga zanimanja na televiziji, no tada toga nije bilo.
- Kako je novi medij imao snažan utjecaj na slušatelje i gledatelje, bila je organizirana novinarska i spikerska škola. Predavali su nam sveučilišni profesori i poznati ljudi s radija i televizije koji su nam bili mentori. Naša je Televizija bila mala, desetogodišnja djevojčica kad sam ja napravila na njoj svoje prve korake. Bila je novi medij, crno-bijela, u eksperimentalnoj fazi. Učila sam i rasla zajedno s njom - govori.
Počeci su joj bili vezani uz Školsku televiziju koja je zajedno sa Školskim radiom ušla u škole, pomažući nastavnicima i učenicima da bolje svladaju školski plan i program. Mnogi ondašnji učenici to još i danas pamte.
- Bilo je lijepo raditi za djecu i s djecom. Radilo se ozbiljno, mnogo, snimalo svakodnevno. Nije bilo nimalo jednostavno u to doba riješiti neke vizualne probleme, a mislim da smo smišljali čuda. Bilo je to vrijeme velikog entuzijazma i radosti nakon svakog obavljenog posla. Pamtim i svoju prvu najavu programa u nedjeljno jutro u malom studiju u Šubićevoj, kao i prve ‘Vijesti’ 1971. godine, kada sam počela raditi informativne emisije. U to vrijeme bili smo mala spikersko-voditeljska grupa, bilo nas je desetak. Radili smo sve, pojavljivali smo se na ekranu svakodnevno kao domaćini u programu od ‘dobro jutro’ do ‘laku noć’. Bili smo na neki način sinonim za televiziju, ikone, i veoma popularni - prisjeća se. A popularnost im je bila tolika da su, primjerice, za Vesnom djeca trčala po ulici kada bi krenula iz svog tada podstanarskog stana prema poslu.
Kako je televizija rasla, tako su se i mijenjale lokacije na kojima se program stvarao. Televizija je bila na mnogim adresama u gradu. Jurišićeva ulica, pa dvije redakcije na adresi današnjeg Trga burze, zatim u Šubićevoj, pa stotinjak metara niže gdje je bio veliki studio u tadašnjem Radničkom domu. Snimali smo i u prostorima Jadran filma u Dubravi. Redakcije su bile i u Dežmanovoj. Jedno od važnih privremenih mjesta bila je zgrada Strojarsko-brodograđevnog fakulteta, odakle je krenuo i prvi ‘Dnevnik’ u boji 29. studenoga 1975. Privremenost je potrajala petnaestak godina, do useljenja u novi RTV dom na Prisavlju.
- Teško da ima neke televizijske emisije, danas bismo rekli formata, koji nisam radila. Spomenut ću jednu od prvih radijskih kontakt emisija ‘Porodični semafor’, kasnije ‘Radio Jadran’, zatim jednu od prvih televizijskih kontakt emisija ‘Dobar dan’. Rado se prisjećam vođenja ‘Kritične točke’ s urednikom Vladimirom Fučijašom s kojim sam voljela raditi jer je bio pedantan. Teško je povjerovati i nezamislivo u današnje vrijeme da sam 70-ih putovala s cijelom ekipom po našim gradovima s takozvanim ‘Dnevnicima u gostima’.
Bile su to vjerne simulacije televizijskog ‘Dnevnika’ s pravim vijestima toga dana. Nastupali smo u raznim dvoranama pred publikom koja je voljela vidjeti svoje ‘zvijezde’ na metar udaljenosti, a doček koji bi nam priredili bio je božanstven - kaže.
Najteže razdoblje na poslu, a mislim da će većina tako odgovoriti, bilo je u ratno doba 1991. Dežurstva danju i noću i na još jednoj lokaciji u gradu, vijesti svakog sata. Strašne slike razaranja. A mi ne odlazimo u sklonište ispod zgrade, već sa slušalicama u ušima obavještavamo o zračnoj i općoj opasnosti. Tada se održavaju brojne dobrotvorne priredbe i koncerti u kojima smo svi angažirani. Teško vrijeme - gotovo šturo odgovara, kao i na sve što budi tužne ili bolne uspomene. Posljednje televizijske godine provela je kao voditeljica spikerske službe i mentorica.
- Na poslu sam upoznala i supruga, dugogodišnjega televizijskog urednika. Krajem prošle godine proslavili smo 45. godišnjicu braka. Mi smo jedan od onih mnogih ‘televizijskih brakova’. Zlatan je počeo raditi dvije godine ranije, a istodobno smo, 2005., otišli u mirovinu. Sada smo stalno zajedno jer se na poslu u toj velikoj kući i nismo prečesto susretali. No to što sam u mirovini ne znači da sam manje ovisna o radiju i televiziji. Sva tri programa Hrvatskog radija naizmjence su moja zvučna kulisa. Kada pitam što ima na televizijskom programu, najčešće mislim na ‘moju’ Hrvatsku televiziju. U zadnje vrijeme na sva četiri programa javnog servisa može se naći lijepih i kvalitetnih emisija. Osobito sam osjetljiva na jezik i govor na televiziji.
Danas je najviše posvećena šestogodišnjoj unučici Emi, kaže da je njihova mala sportašica novi centar njihova svijeta. U sportskom je vrtiću, voli svoje tete i trenere, a najesen će u školu. Kao predani baka i deda pomažu koliko god treba snahi Sandri i sinu Petru. Sin je povjesničar umjetnosti, a snaha profesorica njemačkoga jezika. Veoma joj je važna obitelj, sestra Zrinjka i njena obitelj, prijateljice i prijatelji.
- Kad sada razmislim, a sve ono ružno sam izbrisala, televiziji sam dala velik dio sebe, a ona mi je uzvratila s mnogo toga lijepoga. Bio je to život i rad s dragim ljudima jer ne smijemo zaboraviti da iza onoga što se vidi na ekranu stoji trud mnogih nevidljivih, a itekako važnih suradnika - zaključila je Vesna Spinčić-Prelog.