Vinko Coce bio je lokalni, točnije dalmatinski fenomen. Malo je koja vijest kao vijest o smrti 59-godišnjeg pjevača lakih nota u Dalmaciji dočekana s toliko emocija.
Trogirskog tenora su mnogi ljudi od Zadra do Dubrovnika doživljavali kao nekog svog, sebi bliskog, nekog tko razumije što im je važno i što čini njihov identitet. U tom je smislu tradicionalnom, konzervativnom Dalmatincu (ili Dalmatinki) bio bliži od glazbeno uspješnijih Olivera ili Gibonnija. Dobroćudni, nasmijani Coce i sam je uvijek isticao da je on jedan od običnih, malih ljudi. Nije stremio statusu zvijezde i takvo što ga uopće nije zanimalo.
VIDEO: UMRO VINKO COCE Grdović kroz suze: 'Napustio nas je dobar, veliki čovjek'
- Kakva crna zvijezda? Daj, molim te... Nije li ljepše da mi sad, kao ljudi, nešto prezalogajimo, popijemo i zapjevamo. A ako je nekom do zvijezda, možemo ih nakon toga gledati na nebu - kazao je jednom Trogiranin. Ta njegova “prizemljenost” i njegov neobuzdani hedonizam bili su ono čime je “kupio” lokalni puk.
I, naravno, njegova rijetka iskrenost i otvorenost. Nije bilo tajne koju bi on poželio sakriti od medija i javnosti. Svi su znali da on i njegova supruga Janja ne mogu imati djece, svima su poznate bile i njegove borbe s pretilošću, dijabetesom i visokim krvnim tlakom. On je, za razliku od svih onih koji su željeli pokazati da su zvijezde i da su drugačiji od svoje publike, ustrajno dokazivao suprotno - moji su problemi isti kao vaši. A možda i teži.
Vinko Coce potječe iz jedne od najstarijih obitelji s čiovske strane današnjeg Trogira. Prema povijesnim izvorima, preci obitelji Coce ondje su se nastanili još u 16. stoljeću. Vinkova glazbena nadarenost bila je zamijećena još u osnovnoj školi. Svirao je klarinet, a kao petnaestogodišnjak je zapjevao u vokalnom kvintetu Mali kanti, osnovanom s ciljem izvođenja malih glazbenih formi iz 15. i 16. stoljeća.
Nakon završene srednje obrtničke škole jedno je vrijeme radio u trogirskom brodogradilištu, a glazbenu karijeru nastavio je u klapi Trogir te mješovitom zboru splitskog HNK. Zabavnoj glazbi okreće se 1991. godine, kada počinje samostalnu karijeru protkanu hitovima poput “Sićaš li se Lungomare”, “Dalmacija, more, ja i ti”, “Kora kruva u vinu”...
Stihovi skladbi koje je pjevao Coce uvijek su oslikavali tvrdu, konzervativnu Dalmaciju. Kroz njegove su se pjesme provlačili obavezni motivi poput masline, stine, kore kruha, mora, siromašnih ribara i, naravno, Hajduka. Nitko, vjerojatno, nije u tolikoj mjeri računao i koristio sve poznate stereotipe o Dalmaciji i Dalmatincima kao Coce.
- Pape i dida bili su torcida, bila je boja i sina moga. Uvik se znalo za riči znane, uvik se pivalo Marjane, Marjane... Kada umren umotan u bilo, na Poljud odnesite mi tilo, zapivajte bili su bili, kad se duša s tilon dili... - tek je jedna u nizu Cocinih pjesama posvećenih Hajduku. Jer, Cocin je nastup bio obavezan dio Hajdukovih “bilih noći”, veterani tog kluba posjećivali su ga i u bolnici, a vijest o njegovoj smrti ilustrirana fotografijom pjevača odjevenog u bijelu košulju s navijačkim šalom oko vrata objavljena je i na internetskim stranicama tog nogometnog kluba.
- Coce je bio simbol Dalmacije. Za razliku od Olivera Dragojevića ili Miše Kovača, on nije imao toliko obožavatelja u Zagorju ili u Slavoniji. Ali, naš trogirski slavuj zbog toga nije bio zavidan. On je pjevao isključivo o svom doživljaju Dalmacije. Je li to Dalmacija prepuna stereotipa? Naravno. Neki mu to i zamjeraju, ali to mi se sada čini sasvim nevažnim - kaže jedan njegov prijatelj.