Od svih koji su iz našeg svijeta otišli, žalim još samo za Tošom i Draženom Petrovićem - sa sjajem tople sjete u očima kaže taksist na putu od Skoplja za Kruševo. Kad iz Hrvatske doletite u glavni grad Makedonije, svjesni da je baš kod nas, na autoputu A3 između Zagreba i Lipovca, kod Nove Gradiške, kobnog 16. listopada 2007. u 6.20 ujutro, u prometnoj nesreći, s nepunih 27 godina život izgubio makedonski slavuj, osjetite zeru nelagode odgovarajući na kurtoazno “Odakle ste?”, al’ zakratko.
Potomci velikog ratnika Aleksandra Makedonskog, danas začudno miroljubivi i blage naravi, pomireni su sa sudbinom. Toše je ionako, ponavljaju uvijek, bio njihov anđeo na zemlji jer u njegovu božanskom glasu nalazili su veselje i utjehu, a zauvijek će biti anđeo na nebu jer pjesmom s kojom će vječno živjeti, kao i brojnim humanitarnim djelima kojima ih je za života zadužio, i dalje inspirira te podsjeća na prave vrijednosti u današnjem svijetu sumnjivog morala. Toše Proeski nesumnjivo je najveći Makedonac u posljednjih sto godina i u ozbiljnoj konkurenciji za najvećega svih vremena u toj zemlji jasnog sonca, bogomdanog ića i pića te, naravno - glazbe.
Život je to na koji im je ljepše fokusirati se, pa liječiti melankoliju i južnjačku tugu od aktualne povijesti slične našoj po političkim trakavicama i nezaposlenosti, a s još znatno manjim BDP-om. Sa siromaštvom na preduge staze kao da im se sakrio sav entuzijazam, pa kad ih priupitate što se kod njih ima lijepoga vidjeti i doživjeti, zatečeno vas gledaju i odgovaraju:
- Ništa.
Poznavaoci to još objašnjavaju činjenicom da zemlja od Drugog svjetskog rata nije imala oružani sukob većih razmjera, ostali su i izvan dometa rata u raspadu bivše Jugoslavije, pa Makedoniju stoga još zovu i “bistra voda”. Čini se da svu strast, srčanost i emocije danas rafiniranije pretaču - u pjesmu. Dali su nam tako Tošu kojega je BBC proglasio balkanskim Elvisom i svi ga smatramo svojim, bliskim jer i posthumno nas svojim vokalom dira u emocije, raduje ili tješi. Kad se toga sjete, ponosno uzdižu glave, pa je jasno zašto i dalje, više od osam godina od smrti svog slavuja, slave njegov rođendan. Jer toga 25. siječnja 1981. u živote nam je došao netko svima drag, što valja proslaviti kako priliči.
Promocija novog spota
Sa slavljem krećemo već u nedjelju, dan uoči rođendana kako bi atmosferu osjetili i posjetitelji kojih je nedjeljom u Kruševu više. A u ponedjeljak, 25. siječnja u 12 sati u Spomen kući Toše Proeskog, imat ćemo in memoriam u sklopu kojega će pjevati zbor osnovne škole iz Kruševa, kao i onaj iz srednje muzičke u Bitoli, koju je Toše pohađao. Neki od nas iz njegove Fondacije reći će koju prigodnu riječ, a uz sve Tošine fanove koje najtoplije pozivamo da nam se pridruže, bit će tu obitelj, šira rodbina i svi Kruševljani. Dotle će se u Skoplju proslavljati u mnogobrojnim kafićima. Najvažniji dio događanja bit će promocija novog spota za pjesmu “If You” (latino verzija), dok će Tošin engleski producent Andy Wright završiti njezinu verziju “If You Wanna Leave Me”, koju smo s vama zajedno preslušavali u Zagrebu prije dva mjeseca. Osobito se veselimo narednoj domaćoj pjesmi, na hrvatskom, pod radnim nazivom “Znaj”, autora Mire Buljana - govori Slaven Risteski, predsjednik Međunarodne Fondacije Toše Proeski, inače suprug Tošine jedine sestre Dori.
“Znaj da je ljubav kocka prevrtljiva...”, slušamo zajedno Tošu kako pjeva na snimci i nije nam lako. Toliko je pomiješanih, jakih emocija što nam ih izaziva: tuga za tako naprasno otišlim savršenim vokalom u naponu snage, a onda zahvalnost za blagoslov što smo ga uopće imali. Znam, Slavenu je još uvijek jako teško jer Toše mu bijaše kao mlađi brat kojega je svojom zbirkom ploča navukao na rock i operu, a žestokim treninzima na borilačke sportove i odbojku. Nelagode se rješavamo tradicionalnom Mastikom i rakijom, žoltom, ugrijanom na zaprženom šećeru. Za Tošinu dušu. Pa u obilazak njegova gradića kojemu se uvijek žurio vratiti.
Balkanske planine
Vikend uoči Tošina rođendana u njegovu se Kruševu već sve ori od pjesme. Pitoreskni gradić južno od Skoplja u središnjoj Makedoniji, smješten među najvišim balkanskim planinama na čak 1350 metara nadmorske visine, sjedište slavne prošlosti multietničke Kruševske republike i narodnog junaka Pitua Gulija, recentno je najpoznatije kao mjesto rođenja makedonskog slavuja, Toše Proeskog. Slobodno se može reći kako je on bio najbolji između najmuzikalnijih, jer slušajući ih čini se kako tu svi imaju sluha, a svako dijete prije negoli je prohodalo, već lijepo pjeva i hvata se instrumenata. Posjetitelji za zimske turističke sezone, jer mjestašce je skijaški centar, naprosto su razdragani atmosferom: neke sa svojih oko 2500 simpatičnih žitelja podsjeća na šarmantni Cicely iz “Života na sjeveru”, drugi ga, pak, zbog spiritualno dobre energije drže balkanskom Shambhalom. U akustici terasasto, odnosno amfiteatralno, konfiguriranog naselja, na sve strane puca prekrasan pogled i audiovizualni doživljaj je kompletan. Najdužom gradskom ulicom Todora Proeskog stižemo do njegove Spomen kuće svijetlog, gotovo eteričnog zdanja, što je sasvim zasluženo odmah nakon otvaranja na proljeće 2011. u Barceloni odnijelo titulu Open Buildings, kao najljepše arhitektonsko djelo na svijetu. Zbilja, savršen mauzolej posvećen jednoj mladoj osobi. Unutra, standardno, uvijek drukčije porazmještene Tošine memorabilije i njegove voštane figure. Uza zvuke njegovih hitova, zamjećujem mnogo više plišanih igračaka što su mu ih fanovi darovali na koncertima.
- Donijeli smo amo sve iz Tošine obiteljske kuće, kako bi njegovi roditelji imali mir - kaže Andrej Nikoloski, izvršni direktor Fondacije koja tu ima sjedište. Ovdje radi i Tošina sestra Dori, vidi se da se nakon velike traume polako vraća svakodnevici. Najvedrija je kad priča o djeci, Kristianu (18) i Nikoli (12) koje je i Toše ludo volio. Dobra je vijest kako njih dvojica postaju smislom života i Tošinim roditeljima, Nikoli i Domeniki te im daju snage da nastave dalje u njihovoj diskreciji. Vidjeti ih se može samo ako se u cik zore ili u sumrak zateknete kod Tošina zadnjeg počivališta u obiteljskoj grobnici na Gumenju. Da ga fanovi ne zaboravljaju svjedoče upaljene svijeće i darovi iz cijelog svijeta s riječima ljubavi te, među njima opet plišanci.
Bez signala mobitela
S osobitim respektom iščekuje se dolazak u Tošin manastir Sveto Preobraženje, sedam kilometara iznad Kruševa. Mjesto je to oštrog zraka, oko kojega se čuje samo zavijanje vukova, i bez signala mobitela. Od spiritualno kristalno čiste energije prorade tu leptirići u trbuhu k’o kad se zaljubite, pa je jasno zašto je tu najviše volio provoditi slobodno vrijeme. Ispred manastira gradi se novi slavoluk, a on sam gotovo je dovršen. U interijeru od decentnog bijelog mramora i remek-djela glasovitih lokalnih drvorezaca s religijskim motivima, opet mnogo predmeta što su ih ostavili obožavatelji: prstenje, lančići, ključevi, štošta osobno, kao revanš Toši za ono što je on njima dao. U konaku preko puta, u njegovoj sobi, ćirilični potpis na uzglavlju njegove postelje gotovo je iščezao. Slova gule i za uspomenu odnose turisti, koji se ćirilice ne ustručavaju. Toše, koji je na najljepši mogući način, glazbom, povezivao ljude i širio toleranciju, potpisivao se njome. Njegova biografija “Ovo nije kraj”, autorice Sonje Aleksoske Nedelkovske, također je izdana na ćiriličnom, inače glavnom pismu starih Slavena, koje je po nekim tezama izmislio Ćirilov i Metodov đak, Makedonac Kliment Ohridski. U kolijevci ćirilice svi naši aktualni prijepori oko nje čine se još besmislenijima.
Dok u magli za nama iščezava Sveto Preobraženje, put osvjetljuje veliki križ na vrhu brda. Scena izgleda nadrealno i potiče razmišljanje o sveukupnim Tošinim dimenzijama. Iako je bio ortodoksni vjernik praktikant i učinio mnoga dobra djela, obitelj ne voli inicijative da ga se proglasi svecem. Fanovi ga stoga radije zovu svojim anđelom jer bio im je uzor, realno gledano, rijetko kompletan čovjek s umjetničkim talentom, karizmom i stasom. Njegovi prijatelji kažu da je svoje vrijednosti često pokušavao prikriti kako bi se drugi oko njega osjećali bolje. Zalud, skužili smo ga, na naše zadovoljstvo.
Neostvarena budućnost
Iako je teško praviti projekcije što bi bilo da je doživio ovaj svoj 35. rođendan, ipak pitam Slavena Risteskog za mišljenje.
- Bio bi danas novi Pavarotti, u to sam uvjeren! Napravio bi svjetsku karijeru jer trebao je imati duet s Andreom Bocellijem, počeli smo surađivati i s muzičkim producentom Nicki Minaj i One Directiona, Wayneom Hectorom, glazbeni producent William Riley imao je zamisao da surađuje na komercijalnom albumu grupe Queen... Postigao bi sve što se može i zaradio dovoljno pa poslije pjevao samo klasiku, zezao se, producirao za druge pjevače i našega Kristiana. Po obiteljskoj navadi, poslije 33. možda bi se i oženio - isprekidano, s mnogo dubokih uzdaha, odgovara mi Slaven Risteski. Vozeći se oko Kruševa dalje, šutke promišljamo svak za sebe. Pogled na vinorodnu Tikvešku dolinu s nepreglednim plantažama loze i voćaka te tržnice s domaćim ajvarom, sirevima, najfinijim mesnim delicijama i hranom pripravljenom na najkreativnije načine, navlači osmijeh pri pomisli na vrijedne ruke koje sve to proizvode. Kad shvatite da odavde dolazi, nije zato čudo da se najvredniji među njima stalno smješkao dok je pjevao svojim toplim tenorom.
Za kraj ove priče, još jedna mala ekskluziva. Uza svu bogatu riznicu što nam ju je Toše ostavio, postoji i malo drukčija verzija megahita “Igra bez granica”:
Da te bar mogu poljubiti, kavu ti skuhati, pa s tobom ručati... Da se naježiš