Televizijski gledatelji proteklo Svjetsko nogometno prvenstvo neće pamtiti samo po pobjedi Njemačke, krađama sudaca i veličanstvenim golovima Jamesa Rodrigueza, već i po “igri u kojoj pobjeđuje doktor”. Reklama u kojoj Božo Sušec u Ray Ban naočalama ušetava u Prvu sportsku kladionicu, u društvu mladih dama, bila je najsimpatičniji propagandni sadržaj u predasima između večernjih nogometnih maratona.
- Da, dojučer su mi ljudi na cesti prilazili kao TV komentatoru, a sad mi se obraćaju s ‘o, doktore, kako ste, šta ima doktore, imate li kakav par za odigrati...’. Nikad nisam ništa slično radio, bio mi je izazov sudjelovati u tri spotića koja su, nećete vjerovati, snimana od šest ujutro do kasno poslije ponoći - priča legendarni komentator nekad HTV-a, a danas Arena sporta, koji i sam zalazi u kladionice: jednom prilikom zaradio je na okladi čak 87 tisuća kuna, zahvaljujući Igoru Tudoru koji je u 92. minuti, zabio gol za Juventusovu pobjedu 3-2, koju je Sušec prognozirao.
- Klađenje mi je adrenalin. Nisam ovisnik, kladim se u okviru svojih mogućnosti, za svoj novac, ne mislim da je to nešto ružno. Ponekad i gubim: honorar koji sam dobio od PSK pošteno sam im vratio kroz oklade. Kladio sam se, primjerice, neki dan na Čilića, što je moment koji vam daje dvostruku emociju i motivaciju, htjeli biste da dečko pobijedi, ali i da zaradite. I onda se dogodilo nešto što se vrlo rijetko događa u tenisu, imao je sedam set lopti i izgubio, a to me zabolilo i kroz emociju i kroz džep - govori Božo Sušec, napominjući kako se nada da su ljudi iz spomenute reklame shvatili da je on samo doktor za klađenje, a ne kakav dermatovenerolog ili kardiokirurg zaposlen izvan struke.
Starije generacije će, međutim, pamtiti doktora medicine Sušeca, Božina oca Đuru, uglednog ortopeda po kojem se danas zove veliki rehabilitacijski centar u Makedoniji. Zagrepčanin Đuro Sušec bio je oženjen za Didinu, profesoricu engleskog i francuskog rođenu u Bugarskoj. Ljubav se dogodila u ratnoj bolnici u Varni, a njihov sin Božo rodio se 1946. u Boki Kotorskoj gdje je Đuro Sušec neposredno nakon rata radio. Božino djetinjstvo obilježile su selidbe, do 1957. živio je u Zagrebu, a nakon toga s roditeljima je otišao u Skoplje.
- Imali smo stan u Novoj Vesi koji je, kad smo se selili u Skoplje, vraćen stambenom uredu. Tako je odlučio moj otac, plemenit i pošten čovjek, vitez svog vremena koji me kroz odgoj naučio slobodi razmišljanja i predanosti radu, možda malo i pretjeranoj. Mama i tata bili su divni ljudi, ali prerano sam ih, već u ranim tridesetima, izgubio - sjetno će Božo Sušec čije je odrastanje u Makedoniji obilježio i jedan sportski uspjeh, bio je republički juniorski viceprvak stolnog tenisa. Kao uspomena na djetinjstvo ostalo mu je i odlično vladanje makedonskim jezikom, te prijateljstva iz ranih dana koja i danas njeguje, unatoč tome što se već u četvrtom srednje, poslije potresa 1963. u Skoplju, vratio u Zagreb. U Zagrebu je završio Križanićevu gimnaziju, te studirao politologiju gdje mu je jedan od profesora bio i pokojni predsjednik Tuđman koji se ponovno susreo sa svojim učenikom kada je Sušec ratnih 90-ih vodio program “Za slobodu” kao i specijalnu emisiju o proglašenju hrvatske neovisnosti 15. 1. 1992.
FOTO: Damir Krajač / CROPIX
- S pokojnim predsjednikom bio sam zajedno i u Barceloni 1992., više puta smo razgovarali o sportu, bili zajedno na večerama. Spomenuo sam mu jednom prilikom da s ponosom u indeksu nosim dvije petice iz njegovih predmeta, ali naišao sam na otpor, Tuđman je nerado govorio o danima kada je bio profesor na FPZ-u- kaže Božo Sušec koji je 1968. dobio stipendiju Televizije Zagreb, a 1971. došao u sportsku redakciju. Već 1972. bio je dramatično involviran u OI u Münchenu. Milka Babović, Boris Mutić i Mladen Delić otišli su na OI i ostavili Sušeca samog u Zagrebu da s dvije mlade djevojke, koje su mu asistirale, prenosi 14 različitih sportova. Danima je po 20 sati provodio na televiziji i -preživio. Nakon vatrena krštenja upijao je znanje o poslu različitih kolega, najveći je pečat na njegov profesionalni razvoj ostavio radijski kolega Hrvoje Macanović, dok ga je Mladen Delić naučio da se za prijenose valja studiozno pripremiti.
- Nema prijenosa na koji dandanas ne potrošim barem tri sata pripreme. Pet sati sam se neki dan pripremao za utakmicu između Manchester Cityja i Milana. Kad krene Liga prvaka, talijanska, hrvatska, francuska liga, živim stravičan tempo, kakav nikad prije u karijeri nisam imao - otkriva TV komentator Arene sporta koji se tijekom karijere afimirao i izvan sportske redakcije, prvu veliku popularnost doživio je kada je od 1975. do 1978. bio jedan od voditelja Nedjeljnog popodneva koje je uređivao Saša Zalepugin. Tri godine zaredom emisija je dobivala tadašnje Zlatne vijence popularnosti. Kasnije je sa Zalepuginom, Brakom Lentićem, Veljkom Đuretićem i Joškom Marušićem radio seriju “Gradovi”, a bio je i dio tima koji je osmislio političku emisiju “Slikom na sliku”. Neprestano pojavljivanje na TV-u donijelo mu je i mnoštvo pisama obožavatelja i obožavateljica.
FOTO: Saša Midžor Sučić/CROPIX
- Bilo je svakakvih ponuda, ali nikad ostvario nikakav odnos tim putem - tvrdi Božo Sušec koji je tri puta u karijeri bio i suspendiran.
- Dva puta sam stradao zbog muzike. Prvi put kao klinac, izvještavajući s mesopustnih svečanosti u Novom Vinodolsku gdje je limena glazba svirala ‘Još Hrvatska ni propala’. Drugi put sam u prilogu s Dinamove proslave prvaka 1982. pustio segment gdje Ćiri i igračima društvo pjeva pjesmu ‘Fala’. Tri člana Gradskog komiteta su je pjevala, a četvrti me kaznio jer sam ‘ukaljao sjećanje na druga Tita’, ta pjesma, naime, pjevana je na njegovu ispraćaju u Zagrebu. Treći put mi je generalni direktor Mirko Galić dao opomenu pred otkaz zato što sam u Dnevniku rekao da se zbog štednje ukidaju neke popularne sportske emisije - nastavlja Sušec koji je bio i rukovoditelj velikih TV projekata poput Mediteranskih igra 1979. u Splitu, Univerzijade 1987., te zamjenik glavnog urednika i pomoćnik direktora HRT-a.
Velika podrška u bogatoj karijeri bila mu je supruga Tanja s kojom je u braku 41 godinu. Nakon kraha prvog mladalačkog braka, u koji je ušao 1971. i u kojem je ostao pola godine, nenadano je u Zagrebu opet susreo srednjoškolsku ljubav iz Skoplja.
- Tanja i ja išli smo u isti razred... Srećom da smo imali pauzu od 11 godina, inače bi sada bili 50 godina u braku. Ponovni susret dogodio se ispred Poliklinike u Perkovčevoj. Čekao sam tamo jednu damu, a preko puta, gdje je tada bila biblioteka, moja je sadašnja žena, po struci bibliotekarka, lupkala po staklu zato što su je slučajno zaključali na poslu. Otišao sam po čuvara da joj otvori vrata i odveo je na piće. Za nekoliko mjeseci sjetili smo se da se zapravo cijelo vrijeme volimo. Brak nam je opstao zahvaljujući toleranciji i razumijevanju, Tanja je, kad se udavala za mene, znala da vikendima neću biti kod kuće. Nikad nismo imali privremenih razilaženja i, evo, danas smo već djed i baka. Sašinom Tinu tek je 11 mjeseci, premali je još za komunikaciju, no skoro će doći vrijeme kad ću moći uživati u druženju s unukom - veseli se djed i otac čiji su se sinovi također odlučili za karijere u sportskim redakcijama.
Na fotografiji: Božo Sušec i Miroslav Lilić, Foto: Ronald Goršić / CROPIX
- Siniša i Saša išli su sa mnom na razna sportska natjecanja i pomagali mi u pripremama. Posjetili su više skakaonica negoli neki reporteri koji su profesionalno pratili zimske sportove - ističe ponosni otac koji je na posljednjem SP-u nogometu, nakon ispadanja Hrvatske, navijao za Kolumbiju.
- Igra Kolumbijaca imala je puno vica i najmanje kalkulacija za razliku od Nizozemaca gdje je bilo preko stotinu dosadnih vraćanja lopti do golmana i natrag. Generalno, u Brazilu smo gledali odličan nogomet i katastrofalno suđenje. Naravno, nije prvi put da nogometna natjecanja prate ogromne sudačke pogreške. Jedan od najpoznatijih golova na svijetu je ‘Božja ruka’ Maradone, dakle neregularan gol, a Engleska je jednom osvojila naslov svjetskog prvaka zahvaljujući golu za koji nije sigurno je li se dogodio. Geoff Hurst je nakon toga dobio titulu sir, a sudac koji je priznao gol stadion i gradski spomenik. Međutim, 58 je preveliki broj ključnih pogrešaka u jednome natjecanju - smatra Božo Sušec.
Kad je riječ o hrvatskom ranom ispadanju sa SP-a, sportski komentator spominje taktičke hirove izbornika u kojima su na neprirodne pozicije postavljeni i žrtvovani Ivan Rakitić i Luka Modrić.
- Naš nastup u Brazilu se zapravo dogodio 13. 10. 2013. u avionu iz Škotske, u kojem su Mamić i Šuker smijenili Štimca i postavili neiskusnog čovjeka. Povijesni je presedan da se projekt od više desetaka milijuna eura dade u ruke čovjeku koji nikada nije vodio seniorsku momčad - ističe nogometni znalac koji u slobodno vrijeme ide u kazalište, a o tome koje se predstave gledaju supruga vodi računa. Uvijek nešto čita, voli filmove, igra tenis, te ima nekoliko društva s kojima se nalazi, među kojima je i jedno televizijsko u kojem je dežurno lice Miroslav Lilić.
- Lilić je neizbježan čovjek - magnet za društvo s kojim se družim otkad samo došao na TV, dulje sam s njim nego sa suprugom. Nekada smo se skupljali u kultnom lokalu u Zelengaju, zadnjih godina idemo kod Pere Ustaše na Šalatu, a 90-ih smo bili navraćali kod Drageca, skrivajući se u podrumu MUO-a od uzbuna i rata. Kad je tu Miro, tu je gotovo uvijek i muzika. Sjećam se ratnih godina kada bih noću radio, a društvo se nacugalo kod Drageca i zvalo me na televiziju da im u sitne sate u program puštam domoljubne. Morao sam pet puta zaredom puštati istu pjesmu Zlatnih dukata, već mi je zbog gledatelja bilo neugodno. Kasnije sam im donio videokasetu da me ne gnjave - prisjeća se ugledni novinar kojemu je nakon njegovih 15-ak Olimpijskih igara jedna želja u karijeri ostala neostvarena. I danas žali što su rukovodstvo HRT-a i predsjednik Programskog vijeća srušili projekt trećeg, za sport specijaliziranog programa, pogodujući tako razvoju i gledanosti privatnih televizija.