Sjećanje na atensko finale: Cibona je prije 25 godina bila pokret

Napisati da se sjećam svakog detalja tog 3. travnja 1985. bila bi velika laž. No, kao i mnogi drugi navijači Cibone, oni koji nisu bili u Pireju, znam gdje sam bio. Pred televizorom. Prvo poluvrijeme gledao sam na malom crno-bijelom portablu u dvorani OŠ Većeslava Holjevca u Sigetu (umjesto sata tjelesnog odgoja), a onda trčao doma da ne bih slučajno propustio podbacivanje na početku drugog poluvremena.

Bilo je to vrijeme kad su Dinamova i Cibonina članska iskaznica, današnjim popularnim rječnikom rečeno, bile “must have”. Bilo je to doba bez interneta, kad se Amerika činila dalekom i teško dostižnom. Ipak, Los Angeles i Zagreb imali su nešto zajedničko - “showtime”. Oni Lakerse, mi cibose. Oni Magica, mi Dražena. Naše si idole mogao sresti u Saloonu, ispred Kavkaza ili Zvečke. Nedodirljivi su bili samo za suparnike.

- Zagreb je živio s Cibonom i Dinamom. Nikad nisam sebe doživljavao kao zvijezdu, ali naravno da nam je svima godila pažnja koja nam se posvećivala. Sve je bilo dijametralno suprotno nego danas - reći će Mihovil Nakić, jedan od glavnih junaka atenskog finala koji je gospodario u reketu, a ponajviše zahvaljujući 21 skoku od mnogih izvjestitelja bio proglašen igračem utakmice.

Atenski trijumf bio je kruna klupske karijere Mirka Novosela. Osvojio je jedini trofej koji mu je nedostajao u prebogatoj kolekciji.

- Kad smo godinama ranije pokrenuli projekt Cibone, nismo mogli ni sanjati da ćemo doći na krov Europe. Triput smo te sezone srušili veliki Real. Taj je naslov imao ogroman odjek u svijetu, a meni je najdraži uz prvi naslov prvaka Jugoslavije osvojen 1982. protiv Partizana, pred 12.000 ljudi, u prenapučenom Domu sportova.

Godine su učinile svoje. Sjećanja na detalje su izblijedjela, poneka već istu večer zahvaljujući slavlju na ulicama Pireja.

- Sjećam se prijateljskih odnosa među našim i Realovim navijačima i da nas je Dudo Šimenc, koji je pobjegao s nekih priprema da bi bio u Ateni, pazio da na fešti u Pireju ne popadamo u more - reći će Zoran Čutura, s kojim sam sve donedavno imao čast raditi u istoj redakciji.

Cibonina generacija iz 1985. trebala bi se za tri tjedna okupiti u Areni, na završnom turniru NLB lige. Bit će to prilika da se u svima koji se sjećaju gdje su bili 3. travnja 1985. probudi davno usnuli Cibonin navijač. Vrijedi doći u Arenu zbog sjećanja na najveću Ciboninu generaciju i na vrijeme kad nam je Los Angeles, samo zbog košarke, bio jednako blizu kao što je danas zbog interneta.