Tomić: Smiješno mi je da se od mene nešto očekuje

ZADAR - S bivšim izbornikom nije imao sreće. Jasmin Repeša Antu Tomića nije mogao vidjeti u reprezentaciji dok Ante ne bude dovoljno dobar da u najboljoj Hrvatskoj momčadi bude jedan od najboljih.

Danas je to vrijeme došlo. Danas je Ante Tomić prvi centar Reala, igrač kojeg Ettore Messina vidi kao nositelja svijetle budućnosti “kraljevskog kluba”. Danas i Joke Vranković od Ante Tomića očekuje da na smotri najboljih košarkaša svijeta pokaže zašto je Real prošle zime inzistirao na njegovu dolasku “pod hitno” i za to bio spreman izdvojiti milijun eura na ime odštete.

- Meni je to malo smiješno, da se od mene sada nešto očekuje, a dosad nisam odigrao nijednu službenu utakmicu za Hrvatsku. Znam da mogu pomoći, valjda ljudi s razlogom vide to nešto u meni što bih trebao donijeti.

Ante nije igrač za trening-utakmice.

- Iskreno, pripremne utakmice nikad nisam igrao dobro.

Bio je i ozlijeđen na početku priprema.

- Najviše mi nedostaje taj fizički dio. Mislim da sam u Zadru dotaknuo dno. Sad može ići samo nabolje.

Prostor za napredak Ante vidi u svim segmentima, ali ponajviše u obrani.

- Tu je znalo zaprepastiti, pogotovo kod mene u obrani dva na dva (op. a. popularni pick & roll). U napadu ćemo uvijek nešto iskemijati. Imamo dovoljno talentiranih igrača koji mogu iskreirati nešto.

U reprezentaciji nitko ne sumnja u prolaz skupine. A onda?

- O tome koliko ćemo daleko dogurati neće ovisiti samo o nama, tu je i faktor sreće. Možemo igrati odlično u skupini, pa naletjeti na nekoga jakog u drugoj fazi, a svi znamo kakve su nama bile te nokaut utakmice.

Utakmice u skupini, pogotovo uz pozitivan rezultatski rasplet, mogu biti idealna priprema za osminu finala.

- Slažem se. Trebali bi se dizati u formi. Utakmica je dovoljno.

Kao igrač Zagreba Ante nije prošao u reprezentaciju. U Realu se prvi put susreo s euroligaškom košarkom, razinom na kojoj će se igrati i u Turskoj.

- Igrajući bilo gdje vani, u mom slučaju u Realu, očvrsneš, dobiješ na samopuzdanju. Ne trebam ni govoriti koliko mi je značilo to što sam igrao ACB ligu i Euroligu.

U Realu je odradio prvih šest mjeseci petogodišnjeg ugovora. Prošao je proces prilagodbe na novi klub, novog trenera, novi grad.

- Prvih mjesec, dva bilo je jako teško. Dan mi je trajao kao godina. Tomas, Stojić i Mulaomerović su mi dosta pomogli, ali najviše Novica Veličković. Puno je lakše kad možeš s nekim pričati na svom jeziku. Kasnije kad se u sve to ufuraš, kad upoznaš grad i ljude, onda je lakše.

Najteže mu je bilo prilagoditi se novom treneru. Ettore Messina jedan je od najboljih svjetskih trenera, a takvi su vrlo studiozni. Zna što mu Ante Tomić može donijeti i to u svakom trenutku od njega pokušava dobiti. Što je igrač bolji, zahtjevi su veći.

- Inzistira na detaljima. Puno moraš razmišljati u igri. Stalno moraš biti maksimalno koncentriran. To je velika promjena u odnosu na sve dosadašnje trenere.

Kad je pukla priča da Tomić dolazi u Madrid, španjolski su se mediji raspisali o tome kako je i Real pronašao “svog Paua Gasola”.

- To je bilo malo prenapuhano. Nisu oko mog dolaska dizali veliku buku, što je bilo dobro. Nisu me poznavali prije i sve sam ih ugodno iznenadio.

Real se u posljednjem desetljeću “specijalizirao” za dovođenje hrvatskih košarkaša, a vrelo su pronašli u Trnskom. Mario Stojić je bio prvi, slijedio ga je Marko Tomas. S Antom završava taj niz. Niz koji je 1989. počeo s Draženom Petrovićem.

- Dražena se spominjalo i na mom predstavljanju. Njega se ne zaboravlja. Logično je da ljudi koji rade u klubu više pamte Marka. Njegovo i Stojino iskustvo mi je bilo od velike koristi.

Proces prilagodbe na Madrid prošao je s pronalaskom stana i auta.

- To sam obavio prije mjesec dana. Sve sam sredio, sve me čeka. To je najvažnije.

Iako ima 217 cm, pa se čak i u velebnom Madridu baš i ne može sakriti, još uvijek ne mora ni od koga bježati. Navijači i novinari nisu toliko napasni kao kad su u pitanju nogometaši.

- Oni su svijet za sebe. Čak u Madridu nije toliki pritisak koliki je kad gostujemo. Da bih prehodao 20 metara, ponekad mi treba 20 minuta. Mogu samo zamisliti kako je nogometašima.

Antu se često može vidjeti na Santiago Bernabeuu.

- Kad god mogu, idem na domaće utakmice.

U ugovoru mu ne piše da ne smije navijati za Barcelonu, ali ne piše ni da mora navijati za Real.

- Prije nego što sam došao u Madrid, nisam navijao ni za Real ni za Barcelonu. Normalno, sad navijam za Real.

Za sada u Madridu vodi samački život.

- Navikao sam živjeti sam. Tako mi u ovom trenutku najviše odgovara.

Barcelona je Realova vječna meta. Barcelona je europski prvak, ali prvak Španjolske je Caja Laboral.

- Ne opterećujemo se time što rade drugi. Ne treba nam dodatni motiv. Kad igraš za Real, znaš da ti je cilj osvojiti trofej u svakom natjecanju u kojem sudjeluješ.

Kad se pozdravljao s Prigonijem i Veličkovićem nakon sezone, nije bilo prijetnji - vidimo se u Istanbulu.

- Nije. O Svjetskom prvenstvu nismo ni pričali. Zanimljivo je što na pripremama nisam sreo nijednog suigrača iz kluba. Bit će mi ih drago vidjeti u Turskoj.

I još draže - pobijediti. Ne, to nije rekao Ante. Toliko daleko neće otići. Uvijek mu je bilo draže “govoriti” na parketu. A od njega se očekuje da “progovori” na megafon. Turska je tek početak.