Bez obzira na jeftine karte, Dinamo je hit

Cijelu svoju povijest Dinamo je živio s nekim, samo nama znanim sindromima, rijetkim bolestima od kojih se ne umire, ali koje se ne mogu izliječiti sve do odlaska u grob. Od 1958. godine Dinamo gotovo četvrt stoljeća nije osvojio Prvenstvo Jugoslavije, zatim je deset godina živio pod strogim nadzorom državnog poglavara koji nije volio Dinamovo ime, sedam godina trajao je bojkot Croatijina imena, sada već neko vrijeme traje bojkot Zdravka Mamića, a više od 40 godina Dinamo je bez Božića u Europi. Sva ta prokletstva i jednu veliku, ali uglavnom žalosnu povijest, protkanu porazima, nije uspjelo pokopati Dinamovo proljeće Ćire Blaževića, dva života u Ligi prvaka, briljantne pobjede nad Partizanom i Celticom, remi s Manchester Unitedom na Old Traffordu...

Dinamo je uvijek progonila sintagma da je “više od nogometnog kluba”. On je to doista nekada i bio, ali danas je samo nogometni klub. Ili bi to trebao biti. Dinamo nije ni Athletic Bilbao ni Barcelona, simbol nacionalnog prkosa, nema više ni Beograda ni njegove čaršije, koja je režirala sve, pa i nogometna prvenstva, vrijeme je za jedan novi Dinamo. Ne treba čak biti ni veliki europski klub, samo neka bude običan nogometni klub...

Danas je Dinamo zagrebački modni trend, kao što je bio i 1982. godine, kao što je svojedobno bila Cibona, a nedavno i hokejaši Medveščaka. I sasvim je nevažno smatrate li ulaznice za jednu kunu “rasprodajom klupskog ugleda” ili na to gledate kao na marketinški trik da bi se Zagrepčane privuklo na stadion, Dinamo je opet hit. Nakon godina nogometnog beznađa, nakon što su modre gazili AC Milan, Parma, Auxerre, Fulham, kijevski Dinamo, Šahtjor, Arsenal i Werder, pa čak i Red Bull Salzburg, klub iz europske nogometne provincije, nakon što su rasprodane velike generacije ( Kranjčar, Leko, Pranjić, Olić, pa Modrić, Ćorluka, Eduardo), nakon mučnih nereda i bojkota, Zagreb više nije metropola gubitnika i nabrijanih huligana, koji žive na najružnijem stadionu u Europi.

Dinamo više nije ni jeftini šoping-centar za Hajduk, Arsenal, Manchester City ili Tottenham, duh pravog nogometnog raspoloženja zapuhnuo je Zagreb. Istina, na terenu je to tek “dašak vjetra”, nogomet nije prvoklasan, ali Dinamo je na putu da opet postane sportski pokret. Liga prvaka nikad nije bila bliže, Zagreb je poludio za Dinamom i velikom nogometnom Europom. Zdravko Mamić će za dužinu konjskog vrata prije ući u Europu od Jadranke Kosor, možda će već ovog ljeta Damir Vrbanović biti na work-shopu u Monte Carlu, gdje se izvlače parovi Lige prvaka. Ali, bit će pod nogometnim “monitoringom” Michela Platinija zbog navijača, koji su Uefi trn u peti...

Deset miljuna eura, koje je Mamić uložio u nogometni komfor, najpametnija je investicija, neusporedivo pametnija od kupnje svih onih promašenih igrača, od Nowotnyja, Moralesa i Callela, do Carlosa. Helsinki je samo stepenica u europskom sazrijevanju Sammira, Vrsaljka, Kovačića i Badelja, jer Leko, Cufre i Tonel su u velikoj Europi već bili. Danas u Maksimir dolazimo rasterećeni, u loker raspoloženju, bez velikih riječi, jer ovo sasvim sigurno nije ni povijesna ni sudbinska utakmica.

Nadam se da će takvih biti sve manje, da se taj predznak i uteg napokon izbriše s Dinamova imena. Pardon - Građanskog nogometnog kluba Dinamo. Nadam se da Zagreb napokon ima uljuđen građanski klub. Ne klub koji prate skandali, ciganske kapele, cajke i raznorazne protuhe, nego klub koji će imati samo jedan predznak - europski.