Bio je to dan kad su i magarci trčali

Ljudi, pamtit ćete Hajdukovu stotu! Propuštena prigoda. Moglo se cijeli grad bacit u stečaj, svima dat otkaz, po Splita poslat u penziju, a sve koji nešto znaju proglasit tehnološkim viškom i za “plakat mižeriju” isprid Europe popravit statističku bilancu nezaposlenih. Nitko ne bi primijetio da se iskoristilo priliku i prodalo Škver, izgradilo tunel i garaže ispod luke, moglo se i premjestit kompletnu splitsku luku. Jer svi su slavili Hajdukovu stotu!

Grad je u jutarnjim satima izgledao kao da su u jednoj noći preko njega prešli svi ratovi, a među nebrojenim čudima moglo se vidjeti mirakule ravne Međugorju. Vrhunac svega bio je trenutak na Poljudu kad je stazom u pratnji hajdukovaca i torcidaša protrčao i jedan tovar, simbol Hajduka, Splita i Dalmacije. Nikad u životu nisam vidio tovara da trči.

Na ruglo svih magaraca, ovaj svečarski tovar je sprintao po atletskoj stazi kao da je potpisao na četiri godine za Hajduk. Ako ništa drugo, trebalo ga je poslat na doping-kontrolu. Jer, ako je čist, s takvim talentom možda bi i dobro došao Hajduku. Samo je veliko pitanje ko to more platit, šta bi Smoje rekao. Kerum se već izjasnio:

- Svaka čast velikoj ljubavi prema Hajduku, nitko ga ne bi prodao.

Ali Kerum ne zna ni ko će ga kupit. Ko to more kupit? Ko to more platit? Nije lako Kerumu. Najvećega trgovca u povijesti Splita dopalo je prodavat Hajduka sad kad su ga svi već puno prije njega toliko puta preprodali.

A kako kad protiv Slavije iz Hajdukovoga rodnog Praga nikako sastavit - niti akciju. Došlo je dotle da u teren valja pustit Torcidu, jedino ona zna i može dokapitalizirat to stoljeće ljubavi, ne samo prema Hajduku nego i prema Splitu. Torcida voli muški, i Grad i Hajduka. Ona ga o svom trošku ukrasi. Ali ga priko noći, u staklu do koljena i dimu - još bolje uredi. I sad se zapitajte - ko to more ne volit? Split de Janeiro.