- E, moj prijatelju, samo da ovo vrijeme do utakmice s Portugalom potraje što dulje. Može i vječno. Tako je lijepo živjeti ovako u iščekivanju i zamišljati da smo na Svjetskom prvenstvu, jer ko’ zna šta će biti - rekao mi je melankolično jedan postariji iskusni Sarajlija uz čašu mlakog piva, ugodno se meškoljeći u neosvijetljenom uglu kavane Imperijal, dok je zadovoljno sa strane gledao raspoloženog i raspojasanog Ćiru kako uveseljava krdo umiljatih novinara i znatiželjnika okupljenih oko njega. Kao da je slutio neslavan kraj.
No, teško da je predosjećao čerečenje Ćire. No, to će tek doći, a tada su upijali su svaku njegovu riječ, otvorenih usta i razrogačenih očiju. Podržavali su svaku Ćirinu psovku, svaku demagošku bravuru, jeftinu pošalicu i ono najbitnije - obećanja koja su proporcionalno rasla s jačanjem euforije i svakim dobrohotnim tapšanjem. Gledali su u njega kao u svoju “belu lađu”, koju, eto, mogu načas i dodirnuti. Ćiro je kao “zlatno tele” davao nadu u svom poznatom stilu i odvajao istrzane Bošnjake od njihove turbulentne svakodnevice.
Kada se Ćiro na početku kvalifikacija praćen sumnjama iskrcao u Sarajevu, Hrvati u Hercegovini su se trgnuli i naprosto iznenadili da postoji nešto što se zove reprezentacija BiH. Nije se dugo čekalo, Ćiro je postao izdajnik. U Republici Srpskoj znali su da tamo negdje u natjecanjima Fife i Uefe igra nekakva BiH, ali bili su ravnodušni, pa i kada ih je Ćiro pokušao šarmirati. Tamo žive nekim drugim tempom. Oni su u mamurluku kad se Beograd napije. A Bošnjaci su kao i uvijek ostali na čistini.
No, Ćiro je učinio čudo - s tri poraza i 10 izgubljenih bodova u kvalifikacijskoj skupini (primjerice, Hrvatska je bila 3. u skupini sa 8, a Švedska i Finska sa 9 izgubljenih bodova) sa odličnom generacijom BiH nogometaša došao je u priliku izvaditi vizu za Afriku. Afirmirao je reprezentaciju koja se uvijek plela negdje usput i doveo je pred vrata raja. Ćiro je s BiH pobjeđivao one koji su uvijek Bosni naplaćivali račune, a puk je tražio još.
Zabljesnuo je Ćiro na tamnom nebu posrnule Bosne i Hercegovine kao spasitelj. Nudio je nemoguće, a oni su to tražili odmah. Nazivan je ujediniteljem, kraljem, zazivan predsjednikom, ušao u siroti bosanski Panteon, gdje je do tada bilo mjesta samo za fantazmagoričnog Tita. I Ćiro je dosegnuo popularnost Tita, što samo govori o očaju i izgubljenosti tamošnje raje.
Država BiH drži se zbog milosti međunarodne zajednice, a pridržavaju je granice Hrvatske i Srbije! Uf, koje li sreće! I tada se nogomet pojavio kao slamka spasa. No, sve je to bila šarena laža, tek lijepi uvez za sumnjivi i izraubani poklon koji je s proslavljenim trenerom kao mašnicom postao zamamnim. No, Portugal je ipak bio prejak. I tada je “tvoraca nogometnog preporoda”, “stvoritelj kulta reprezentacije”, “Ćiro ujedinitelj”, “jedina svjetla točka BiH” doživio kataklizmu i za razočarane navijače je poput Darth Vadera prešao na tamnu stranu. Njegova zvijeza je prepukla.
Odriču ga se ljutiti navijači i pokazuju mu izlazna vrata, neki mediji otkrivaju toplu vodu da je Ćiro sjajni šmirant, a iz sjećanja se najednom pomalja i njegova kompromitirajuća bliskost s Tuđmanom, no zaboravljaju da su se u njega kleli i da ih je učinio atrakcijom Europe. Sada Ćiro više nije ljubimac. Bosna više nema svog Mesiju.
Prošao je put od Tita do shita, što je za ove naše krajeve sasvim razumljivo, pogotovo kada se ne ostvare nerealni snovi. Danas si ujedinitelj, sutra razjedinitelj. Odlazi i ne okreći se, sine!, poručuju Ćiri.
Na žalost, Srbi i Hrvati iz BiH bili su u pravu...