DINAMO 82' - bila je to momčad koja je lomila sve suparnike u prvih 15 minuta

Dinamova budućnost je nejasna i maglovita i ne znamo ima li je uopće. I zato nam preostaje samo prošlost, u prigodnim godišnjicama izvlačiti iz naftalina heroje iz davnine. Velimir Zajec je jedan od njih, jedan od igrača koji su 21. veljače 1982. godine, poput plavog svisca, najavili Dinamovo proljeće. U veljači su u furioznoj utakmici zdrobili Zvezdu pred očima Miljana Miljanića, koji je bio očaran Dinamovim nogometom.

Nezadrživ Ćirin presing

“U Maksimir se danas na utakmice dolazi u leptir-mašni i lakovanim cipelama”, kazao je tadašnji jugoslavenski izbornik. Sedam dana kasnije ključna utakmica u Splitu na koju je doputovalo 15.000 “modrih” navijača. Hajduk je imao sjajne igrače Sliškovića, Zlatka Vujovića i Gudelja, ali se Ćirinu presingu “suprotstavio samo golim dišpetom”. Dinamo je i tu utakmicu dobio nakon maestralne igre Petra Bručića te pobjedonosnim golom Velimira Zajeca. Definitivni žig je Dinamov epski opjevani naslov dobio u travnju kada su “modri” neokrznuti prošli skopsku stupicu školovanih grubijana (3-0) i titulu ozakonili na utakmici s Osimovim Željezničarom (2-0).

Dinamovo je proljeće u radnom smislu trajalo 55 dana. Počelo je sa Zvezdom, završilo sa Željezničarom, ostalo je bila “stvar folklora”. Jedan trener, koji puši 80 cigareta dnevno, spava najviše dva sata i ne konzumira ni kap alkohola i jedan istinski nogometni lider Zajec, uz asistiranje Kranjčara, Mlinarića i Cerina, prekinuli su 24-godišnji Dinamov post...

Trideset godina kasnije Velimir Zajec i ja sjedimo u Okrugljaku i vrtimo slike “kak’ se nekad španalo”. Konobari nas se još uvijek sjećaju, ne samo po napojnicama, iako smo se zaokružili, a kolobari oko očiju svjedoci su grešnog života i vjesnici starosti. Što je ostalo? Bilo jednom u veljači...

- To su doista bile četiri ključne utakmice, s Hajdukom i Zvezdom smo se tukli za prvo mjesto i njih smo likvidirali već u veljači. Utakmica sa Zvezdom i danas mi se vrti pred očima. Bili smo pod velikim psihološkim opterećenjem, no to se nije osjetilo na igri, Ćirin ‘for cheking’ rušio je sve suparnike u prvih 20 minuta. Zvezdu smo bacili na koljena za samo 33 minute. Nosile su nas tribine i euforija, igrali smo kao u transu. Ta utakmica je bila prva u nizu istinskih derbija i ona je utisnula najdublji pečat u toj sezoni.

Ipak, utakmica u Splitu bila je najveći i najteži izazov. Zvone Mornar, glavni urednik SN-a i veliki Hajdukov simpatizer, nakon splitskih 2-1 napisao je: “Taj vraški momak Blažević namjestio je Mladiniću takve taktičke smicalice da je siroti Biće još i danas pod hladnim oblozima!”

Zajecov najdraži gol

- Hajduk je bio izuzetno snažan, bila je to velika generacija sa Sliškovićem, Zlatkom Vujovićem, Rožićem, Gudeljem, potpomognuta od 55.000 Dalmoša. Igralo se oštro, isključeni su Zlatko Vujović i Bračun, Hajduk je jače grizao nego Zvezda. Te utakmice se sjećam po promašenom jedanaestercu Ivana Gudelja, velikoj partiji Petra Bručića i golu, jednom od mojih rijetkih golova, ali svakako najdražem. Imali smo kvalitetne igrače Mlinarića, Cerina, Kranjčara, Deverića i Bručića, prednost je bila što ti igrači nisu imali kompleks, atmosfera u svlačionici bila je super, publika je bila opijena našim nogometom, a imali smo i trenera koji je bio majstor motivacije. Nikad u Maksimiru nije bilo takve atmosfere, miješao se sportski i nacionalni naboj, mediji su se natjecali tko će ljepšim riječima ukrasiti našu igru. Publika nas je nosila, ne i politika koja nam nikad nije bila previše sklona.

Utakmica u Skoplju danas izgleda kao šetnja pokraj Vardara. Cerin i Kranjčar su obavili posao za 35 minuta...

- To je bila ulična tučnjava, meč na rubu skandala. Vardar je bio zadnji Zvezdin pokušaj da nas zaustavi. Bio je to pravi rat za svaku loptu i u tom ratu se nisu birala sredstva. Srpski novinari pisali su da je to bila ‘fudbalska TV bruka’, a za centarhalfa Vardara Bankovića radioreporter Ivo Tomić kazao je da bi umjesto broja na leđima morao nositi znak opasnosti. Kad smo iz te utakmice izašli s pobjedom, bio je to znak da se, osim što znamo igrati nogomet, znamo i ‘pokefati’. Iako smo uvijek pokušavali igrati lijep nogomet, za ovu je utakmicu Ćiro naredio: ‘Handžar u usta...’

Protiv Osima najteže

Željezničar je bio kruna jedne nogometne bajke?

- Ljudi su provalili na teren, na toj smo utakmici iz nutrine izbacili sve emocije, frustracije i komplekse. Iako je to bila možda i najteža utakmica, Ivica Osim je bio u najboljim godinama, a s našeg aspekta - najslabija, počeli smo ‘pucati’, za tu pobjedu smo morali iskrvariti.

Ali, Dinamo je i prije imao sve te igrače i ne vjerujem da je politika režirala baš sva prvenstva? Ipak, Vlatku Markoviću nije uspjelo ono u čemu je uspio ‘Mister Bijeli Šal’?

- S Vlatkom Markovićem smo prvenstvo izgubili u kancelariji Nogometnog saveza jer je Dinamov utjecaj u forumima bio minoran. No, nismo imali atmosferu koju je donio Ćiro, kod Ćire smo i sazreli, Cico i ja smo već imali 26 godina, a to su najbolje nogometne godine. Ćiro nam je udahnuo dušu...

Što je za tu momčad značio Ćiro u nogometnom i motivacijskom smislu? Za njega su kazali: ‘U stručnoj golotinji naših trenera pamtit će se njegova psihološka priprema igrača!’

- Osim što je bio izniman motivator, donio je novosti i u nogometnom pogledu. Treninzi su mu bili kratki, brzi, energični, njegove metode u odnosu prema medijima i navijačima bile su avangarda.

Ključni igrači ‘82.?

- Vlak je bio golman koji nije branio nemoguće, ali je obranio sve što se moralo obraniti. Zadnja linija vrlo dobra, Mustedanagić i Bručić su bili teški ‘šljakeri’, Ćiro je preporodio Cerina povukavši ga u veznu liniju, Mlinarić i Deverić su probijali, a Kranjčar je zabijao. Predsjednik Đuka Prilika je umro, ni direktor Leo Lang nije među živima, nedavno je preminuo i Vid Ročić koji je doveo Ćiru Blaževića u Dinamo?

Politika nas nije voljela

- Vid Ročić je bio otac naše generacije, stvorio nas je mirni i blagi čovjek iz Markuševca, beskrajno odan Dinamu i gradu Zagrebu. Svojim poštenjem, znanjem i marljivošću doveo nas je do vrha. Jedan od rijetkih političara koji se tada nije sramio reći da je dinamovac. Ostali, poput Jakova Blaževića, dolazili su na utakmice, ali su, kada bi se Dinamo našao u problemima, prali ruke...

Je li bilo novca?

- Nije! Istina, živjeli smo bolje od ostalih, ali ilustracije radi, za šest godina u Dinamu zaradio sam 80.000 maraka.

Sjećam se, Ćiro je rasporedio svoje špijune po zagrebačkim noćnim klubovima?

- Nije za to bilo prevelike potrebe, jedino je Boro Cvetković bio žešći ‘Sammir’.

Tih ste godina trebali otići u Nottingham Forest, u klub dvostrukog europskog prvaka. Brian Clough je zbog vas dolazio u Zagreb?

- Na žalost, već sam dao ruku predsjedniku Panathinaikosa i nisam mogao pogaziti obećanje. Nottingham me želio otkupiti i od Grka, ali nisu htjeli ni razgovarati. Zvali su me Lazio i Udinese, ali Nottingham Forest mi je neispunjeni san. U Panathinaikosu smo imali prosjek gledanosti iznad 50.000, a 1984. i 1986. bio sam igrač godine u Grčkoj.

Kad ste se vratili u Dinamo, kao direktor, zatekli ste Bobana, prodali Radmila Mihajlovića, kupili Šukera, Bokšić je već bio u Zagrebu, govorilo se da će doći i Prosinečki, željeli ste od Dinama stvoriti dream-team?

- Dvaput sam razgovarao s Džajićem, ali nisu htjeli pustiti Prosinečkog! Čak i kad je njegov otac, pokojni Đuro, inzistirao. U tom je času bio jedan od najboljih svjetskih igrača. Na žalost, došao je rat i uništio ideju ‘plavog’ dream-teama. Bokšić je bio blizu dvogodišnjeg ugovora s Dinamom, ali počelo se pucati. Ta generacija, koju smo namjeravali dovesti u Dinamo, spojila se tek 1998. u Francuskoj.

Vodili ste tri Dinamove utakmice u Ligi prvaka. Niti jednu niste izgubili. Koja vam je najdraža?

- Pobjeda nad Ajaxom otvorila nam je oči da nismo nogometni autsajderi.

Zlatko Canjuga i Zdravko Mamić ne spadaju među vaše najdraže šefove, otjerali su vas iz Dinama. Jeste li frustrirani zbog toga?

- Svatko će nositi svoj grijeh do smrti. Nisu imali strpljenja, naročito u drugom pokušaju. Radio sam dobro, iako nisam imao ni upola tako dobru momčad kao sada. Imali smo viziju, igru i - peh! Ni Jose Mourinho ne bi za mjesec i pol pokazao sve što zna, iako je i sa siromašnim kadrom igrača Dinamo igrao lijep nogomet. Preporodili smo Sammira...

I Franjo bi bio za Dinamo

I on je priznao da se najbolje osjećao za vašeg mandata?

- Nisam imao nikakvih incidenata s njim, on je doista normalan dečko. Gazio sam ga kad je bio najbolji, kad je igrao najbolje bio sam zločest prema njemu i tražio još više. Sammira ne smiješ gladiti jer kada ga gladiš, iz njegova karaktera izroni latinska opuštenost. Sammir nije kvaran niti je loš čovjek, a uz to je i iznimno kvalitetan igrač, bila bi šteta da propadne.

Jedini ste hrvatski trener koji je vježbao klub iz Premiershipa?

- To mi je najljepše iskustvo, zahvalan sam Milanu Mandariću što me je pozvao u Portsmouth. Najbolju utakmicu smo odigrali protiv Arsenala i izgubili 0-1.

Franjo Tuđman vas je držao na distanci jer ste glasovali protiv promjene Dinamova imena.

- Da nisam digao ruku protiv promjene imena, izbjegao bih mnoge probleme, no moj karakter to ne bi mogao podnijeti. Mislim da bi i Franjo Tuđman danas prihvatio da je to bila pogreška...

Na izborima za vrh HNS-apodržali ste Štimca. Na čijoj ste strani danas?

- HNS svakako snosi odgovornost za stanje u nogometu. Ja sam za Štimca jer je energičan i mogao bi promijeniti mnogo toga, sumnjam da bi to netko drugi bio u stanju.