Jedna kruna je malo za deset genijalaca

Kako odabrati petoricu najboljih hrvatskih nogometaša, kada su najmanje desetorica nogometnih genija napisala - “devetu simfoniju”? Kako u trenutku dok Štefa Bobeka polažu u grob u beogradskoj Aleji velikana ne reći da je “Štef Prvi” bio i mozak i playmaker i golgeter i - gospon igrač. I kako kaže Tomislav Ivić, u njegovoj igri nije bilo “ni trunke brutalnosti, samo profinjenost”. Kako jednog nogometnog aristokrata staviti na drugo mjesto. To je, na žalost, brutalnost anketa.

Većina slavnih, s kojima sam razgovarao, u velikoj su dvojbi - je li veći bio Bajdo ili Štef? U toj aleji, gdje odjekuju akordi “devete nogometne simfonije”, stoje i Frane Matošić i Franjo Wolfl i Dražan Jerković i Vladimir Beara, ali i Davor Šuker, Zvonimir Boban, Željko Perušić i Alen Bokšić. I prema maksimirskom kroničaru Fredyju Krameru - Željko Matuš, vlasnik zlatne olimpijske kolajne iz Rima 1960. godine i sudionik finala Kupa velesajamskih gradova iz 1963. godne protiv Valencije. A ja, kao zagriženi obožavatelj plavog kluba, pitam - na kojoj poziciji je “Štef Drugi”? Štef Lamza! Ili Rudi Belin?

Na žalost, moram reći, gorčina je jača od razuma. Štef Bobek bit će pokopan u Beogradu, kao legenda Partizana, Bajdo Vukas leži na Mirogoju, ali je srce i dušu ostavio u Splitu, Branko Zebec je također najbolje godine proveo u Beogradu, a iz Zagreba su ga otjerali, Zlatko Čajkovski je također najbolje partije odigrao na Stadionu JNA, a Robert Prosinečki je jedna od “šest Zvezdinih zvijezda”. Što ih je otjeralo iz Zagreba? Nije uvijek bilo pitanje života i smrti, nisu o svemu ravnali iz Generalšaba JNA, kao u pitanju Štefa Bobeka, što su radili zagrebački treneri dok su Vukas, Zebec ili Niko Kranjčar i Robert Prosinečki sa zagrebačkog Glavnog kolodvora nerado kretali na istok ili jug? Je li pogreška u purgerskom mentalitetu, koji je više cijenio igrače sa strane, koji su preplavili bogati i privlačni Zagreb, ili u trenerima neznalicama koji nisu bili u stanju prepoznati talent?

Činjenice govore da su čak i u novije doba veliki talenti dolazili u Zagreb, ali nisu “prošli”. Robert Jarni, posljednji veliki lijevi bek kojega su Hrvatska i Europa imale, otišao je u Split, a kada je Alen Bokšić tri dana živio u Zagrebu i čekao ugovor s Dinamom, jedan pokojni predsjednik je rekao: “Kaj će nam taj?!”

Danas plačemo za Štefom Bobekom, a nitko ne pita da je jedan od najvećih igrača Ivica Horvat već godinama zaboravljen i podcijenjen, da Štef Lamza luta Ferenščicom od kafića do kafića, da je Željko Čajkovski u “staračkom domu”, da je Branko Zebec dvaput istjeran iz Dinama, iako Franz Beckenbauer kaže da je “najbolji trener koji ga je vježbao”. I dok će igrači Partizana danas istrčati s crnim florom, iz Zagreba će tek desetak ljudi otići u Beograd, na sprovod Štefu Bobeku.

Mnogi, koji se kunu u ZG nogomet i purgerski duh, nisu bili ni na sprovodu Dražana Jerkovića ili Branka Zebeca, mnogi u svojoj malograđanskoj uskogrudnosti preziru vlastite nogometne Beethovene koji su u Beogradu i Splitu, a najmanje Zagrebu skladali svoje “devete simfonije”. Ne bih rekao da je to slučajno, to je žalosna “oda našoj malograđanštini”, koje se naš “konjušarski duh” nikada neće riješiti! Iako smo u Bobeku, Čajkovskom, Glaseru, Vukasu, Zebecu imali nogometnu “odu radosti”, dopustili smo da se pretvori u “rekvijem” ZG nogometu! I zato danas imamo legionarski Dinamo!