Josip Šimić se prisjeća: Znao sam taj tren, golčina Ajaxu moje je životno remek-djelo

Ovih se dana i navijači i novinari opet prisjećaju golčine Josipa Šimića koji je poput golgetera rutinera, a ne tek navršenoga 21-godišnjaka, prebacio Van der Saara i potopio Ajax usred Amsterdama. Bio je 25. studenoga 1998., a Croatia je - tako se u Tuđmanovo vrijeme zvao Dinamo - stigla na noge Ajaxu s četiri boda iz četiri utakmice (0-0 s Ajaxom i 3-1 protiv Porta u Zagrebu). Tri godine ranije Ajax je osvojio Ligu prvaka, 1996. igrao je u finalu, a 1997. bio je polufinalist. Modri su s Velimirom Zajecom prvi put nastupali u skupini najprestižnijeg natjecanja.

- Prvo poluvrijeme Ajax je držao loptu, dominirao je, ali jalovo. Zajec je vidio da su u drugom dijelu Nizozemci krenuli još više prema naprijed te da se stvara prostor za brzog igrača. Podigao me s klupe u 53. minuti i iste sekunde kad sam ušao našao sam se u velikoj prilici - živo se sjeća Josip Šimić.

To nije bio slučajan gol

- Osjetio sam da bi to mogla biti moja večer. Bišćan je probio desnu stranu, Van der Saar je istrčao i s ruba 16-erca odbio loptu koja je došla do mene, ja sam se oslobodio jednog od braće de Boer, bio sam 20-ak metara od gola, pogledao sam gdje je Van der Saar, vidio sam da se tek vraća unatrag i hladnokrvno sam potkopao loptu desnom nogom. To nije bio slučajan, instinktivan gol - s ponosom u glasu priča mlađi Šimić kojem ozljede, i danas zagonetne, nisu dale mira cijelu prekratku karijeru.

Pitamo ga ne čini li mu se katkad da ga se doživljava kao nogometaša kojem se u karijeri nije dogodilo ništa prije ni poslije Ajaxa.

- Znao sam istoga trena da će me pobjednički gol Ajaxu obilježiti za cijeli život. Dinamo ipak nije ni Milan, ni Barcelona pa da svako malo igra velike utakmice protiv velikih suparnika i slavi velike pobjede - kaže Josip.

Točno godinu dana poslije golčine u Amsterdamu, mlađi Šimić doživio je pred prepunim Maksimirom antiklimaks karijere. U to doba bio je najbolji strijelac HNL-a, četiri mjeseca ranije bio je proglašen najboljim nogometašem na turneji Hrvatske u Južnoj Koreji i na adresu Šimića mlađeg stigao je Blaževićev poziv i za utakmicu protiv Jugoslavije. Samo je pobjeda vodila ‘vatrene’ na Euro 2000. u Belgiju. U 75. minuti na semaforu je svijetlilo 2-2, Ćiro je s klupe podigao Josipa, a izvadio Bokšića. Publika je Ćiri okrenula palac dolje i počastila ga uvredljivim refrenom. U 85. minuti Ćirin jocker imao je ‘priliku života’. Međutim..., ostalo je 2-2...

- Mnogo veći nogometaši od mene promašivali su i s gol linije - govori umirovljeni napadač kao da se i 12 godina poslije opravdava.

Možda bih ‘poludio’

- Da sam zabio za pobjedu protiv Jugoslavije, moj život danas ne bi bio isti. Postao bi heroj, mi bismo otišli na Euro, možda bih napravio dobar transfer, možda bih poludio, možda danas ne bih imao svoju divnu obitelj, dvojicu sinova i suprugu Vlatku s kojom očekujem i treće dijete. Ponekad pomislim, možda je dobro da nisam zabio i da sam ostao normalan. Možda bi bilo previše za Šimiće da su kraj Darijeve izvanredne karijere imali još jednu.