Nogometaši dijele ćelije s ubojicama, Mumlek pao u 'depru'

I dok sa svih strana pljušte inkriminirajući transkripti o lažiranju utakmica, upravo teče 23. dan pritvora za 21 osumnjičenika... Mumlek, Agić i društvo dane krate u najpoznatijem od svih hrvatskih zatvora, u posljednje vrijeme čestog utočišta kreme hrvatskog sporta i društva općenito. Doći do njih i napraviti priču nemoguć je zadatak, jer Istražni sud trebao bi odobriti njihov zahtjev za posjetom novinara što, vjerojatno, njima nije niti u peti. Više od tinte pera oni strahuju od istražnog suca Ratka Ščekića, zaduženog za uskovitlani slučaj nogometnih anomalija.

Ne smiju biti u doticaju

Iako im je status ispred rešetaka bio povlašten u odnosu na mnoge, untar rešetaka pravila vrijede jednako za sve. Nalaze se u ćelijama koje primaju šest osoba i koje negdje u kutu imaju čučavac. Postoji velik problem kapaciteta. Zatvor u idealnim uvjetima prima 500 zatvorenika, a sada ih je u Remetincu duplo više. Tuširanje je premija koja se događa jednom do dva puta tjedno ako ima tople vode... Imaju i TV i novine, a uz "vrhunski catering restorana” Remetinec izvan menija mogu naručiti bečki, zagrebački ili naravni odrezak. Nogometaši, navodno, ne spadaju u skupinu Zagorca i Polančeca, kao i Balkanaca osumnjičenih za ubojstvo Ive Pukanića, koji se nalaze na “zvjezdanom” ženskom odjelu X.

- Radi se o suspektnim osobama, koje u doticaju s ostalim zatvorenicima mogu biti izvrgnuti ruglu, pa ih se zbog toga izdvaja - priča nam upućenik u zatvorska zbivanja.

Nogometaši su smješteni među kriminalcima sitnoga zuba, prekršiteljima, silovateljima, razbojnicima, ali i ubojicama bez konačne presude. Međutim, niti pod razno ne smiju biti u doticaju jedni s drugima zbog mogućnosti konspirativnosti. Malo nelogično, doduše, jer njihovi odvjetnici mogu nesmetano komunicirati.

Zamislite, primjerice, Sašu Musa, koji se ovoga ljeta trebao oženiti, kako umjesto supruginog zagrljaja na Maldivima uživa u miomirisima nekog kradljivca ili, gle čuda, zlostavljača žena.

Mjesec dana šljama

Cijelom tom šušuru, priča se, najteže se prilagodio Miljenko Mumlek. Dosta je utučen, rijetko razgovara, uvukao se u sebe tražeći neke odgovore. Za pretpostaviti je da mu nije lako, jer pao je, nazovite to kako hoćete, na jednom grijehu, teškom dakako, pohlepi, a kao u biblijsko vrijeme, kamenovanje je uvijek spremno. Oni bolje upućeni u zatvorski život tvrde kako su psihički problemi, poput tjeskobe, utučenosti i depresije, normalna pojava.

Zatvorenici se pismeno obraćaju Upravi ukoliko imaju pritužbu, a molbe se odnose u najvećoj mjeri na produljenje posjeta na dulje od 15 minuta, otvorene posjete, a ne preko stakla. Svakog utorka dolazi na uvid i ovlašteni sudac koji ulazi u svaku sobu, te je i to jedan od načina da se zatvorenici i pritvorenici požale. Za kraj uvida u zatvorsku stegu, posjetitelji s pritvorenicima mogu razgovarati ponedjeljkom, srijedom i petkom te prve i treće nedjelje u mjesecu.

Tada smo i mi stigli pred zatvor. kao da smo znali. Jer, scena je neopisiva, nadrealna. Zajedno, jedna iza druge, šutke, s cigaretom u ustima, od “običnih” žena sitnih kriminalaca, razbojnika i ubojica, do uređenih gospođa pritvorenih menadžera. Rijetko se priča, pogled je uglavnom uperen u pod, vjerojatno se miješa osjećaj želje za viđenje svoga bližnjega, do što bržeg odlaska s mjesta nesreće. Zatvorenici i njihovi posjetitelji razgovaraju preko pregradnog stakla i uz pomoć telefonskih slušalica, ali ne mogu se dodirivati.

Dakle, najmanje mjesec dana života s osumnjičenim šljamom društva. Lijep život, nema što... (Tomislav Juranović/Sportske novosti)