TRENER MANCHESTER CITYJA

Nogometni prorok naših dana u lovu na sezonu bez poraza

 REUTERS

Kada se Manchester City već sredinom listopada uspentrao do golgeterskih alpinističkih vrhunaca - 29 golova u samo osam prvenstvenih kola igrači Pepa Guardiole utrpali su premierligaškim suparnicima, u međuvremenu su učinak podebljali (35 pogodaka u 10 nastupa) - engleski novinari morali su se po kazni spustiti u mračne arhivske podrume The British Libraryja i tamo raskopati prašnjave godišnjake (dobro, malo nabrijavam priču, naravno da je sve digitalizirano i tablice dostupne na internetu), dok u njima nisu pronašli jednako okrutnog ubojicu.

Viktorijansko doba

Njihova se potraga protegnula sve do viktorijanskog doba, završila je na repu 19. stoljeća: govorimo o vremenu kada su naslovnice bile rezervirane za krvavog Jacka Trbosjeka, ali ni taj se manijak iz istočnog Londona nije mogao natjecati s opsesivno-kompulzivnim krvnikom kojeg su istraživači raskrinkali pri kraju novina, u sportskim rubrikama. Pokazat će se da je masovni ubojica živio u susjednom velikom gradu, udaljen jedva pedesetak kilometara od Man Cityja. Odazivao se na ime - Everton.

Dogodilo se u sezoni 1894/95, u prvoj godini Merseyside derbija, dok se Arsenal još zvao Woolwich, dok se Manchester United predstavljao kao Newton Heat, a popularni klub iz Sheffielda privlačio na stadion po 20 tisuća navijača pod nazivom The Wednesday, da su napadači “toffeesa” masakrirali suparničke obrane poput kažnjeničke ekspedicije i da su zabili 30 u prvih osam utakmica, trideseti od njih baš odmetnutom klubu iz istog grada.

“Za 3-0 pobjedu protiv Liverpoola nogometaši Evertona nagrađeni su svilenim šeširima, svaki vrijedan po dvadeset šilinga”, sredinom listopada 1894. novine su pisale o posebnoj premiji nakon gradskog derbija. Derbija koji je, usput rečeno, s tribina pratilo 44 tisuće svjedoka.

Građani marširaju

Danas, 123 godine poslije, najslabije plaćeni prvotimac Manchester Cityja bez problema će s dvije ili tri tjedne plaće otkupiti cijeli tradicijski obrt izrade svilenih šešira i cilindara nekog starog Joea iz Manchestera ili Liverpoola, klupska svlačionica pretvorena je u raskošan rezervat milijunaša u ranim dvadesetima (Gabriel Jesus, Raheem Sterling, John Stones, Leroy Sane debelo su od 25. godine). Dok razmišljaju o sljedećem Bentleyju u garaži ili novoj prostranijoj vili, ovi dječaci ostvaruju sve preduvjete da se mladi “razbole” ili barem prerano ispušu, ali na neku čudnu foru posljednjih tjedana funkcioniraju tako baletski skladno u polju i nemilosrdno u kaznenom prostoru da nogometni svijet ostavljaju bez daha. “Nisam mogao odlijepiti pogled od TV ekrana, ovo je bila čista magija”, utapali su se u euforiji anketirani navijači nakon Cityjeve pobjede protiv Napolija prije dva tjedna.

Nastavili su “građani” marširati u šestoj brzini i nakon što su dostigli i prestigli povijesnu Evertonovu generaciju, možda i zato što su im u međuvremenu došapnuli da su slavni predšasnici s Goodison Parka tu famoznu sezonu završili na drugome mjestu (1895. godine engleskim prvakom postao je Sunderland), iako će prije biti da su motivaciju za svoju seriju nastavili crpiti iz metode Pepa Guardiole, nogometnog proroka naših dana.

Novi identitet

Što je to, dakle, učinio karizmatični 46-godišnjak da je Manchester City u samo nekoliko mjeseci na kladionicama Lige prvaka pretrčao dežurne izazivače za naslov, Barcelonu, Bayern i Juventus, te stao odmah uz bok favoritima PSG-u i Realu Madridu? “Pepova filozofija i šeikov novac čine neodoljivu kombinaciju”, posegnut će za reduciranom istinom tabloidni komentatori koji će vas nepogrešivo podsjetiti da su gazde u znak dobrodošlice počastile trenera naramkom friških skupih zvijezda poput G. Jesusa, Edersona, Stonesa, Danila, Mendyja ili Bernarda Silve. Malo svjetskih trenera uživa sličnu privilegiju.

“Igrači su napokon počeli usvajati i provoditi pravila tika-take”, drugo je plošno objašnjenje od kojeg se Guardioli još u Münchenu dizalo tih nekoliko preostalih dlačica na tjemenu. “Mrzim tika-taku”, odbrusio je jednom zgodom, premoren istom dosadnom pjesmicom, “tika-taka je obična izmišljotina, hrpa sranja, ona znači predanost beskrajnoj igri dodavanja, bez agresije, bez cilja. Zar zaista vjerujete da bih talentirane nogometaše zamarao takvim smećem?”

Intrigantnije objašnjenje renesanse Man Cityja - momčadi koja je lanjsku Premier league kampanju okončala sa 15 bodova iza prvaka Chelseaja - nudi novinar i pisac Guillem Balague, autor biografske knjige “Pep Guardiola: Another way of winning”. U dopunjenom izdanju knjige Balague piše da se Guardiola na Etihadu suočio s dotad nepoznatim problemom: trebalo je mijenjati identitet site i prilično lijene momčadi, slamati njezinu ukorijenjenu naviku da igra podređuje profilu protivnika te oblikovati nešto novo i, svakako, uzbudljivo.

Nisu igrali obranu

U paketu s kormilom Barcelone i Bayerna avangardni je trener zaduživao i set elaboriranih vrijednosti i vrlina, kompletnu filozofiju velikog kluba na koju se mogao nasloniti ili se to čak očekivalo od njega. Ovdje ga je dočekao blagi nered, prethodnik Manuel Pellegrini sfušao je kraj mandata znajući da klub na njega više ne računa, a starosjedioci na terenu poput Kuna Agüera, Davida Silve i Yaye Tourea u međuvremenu su prestali razbijati glavu igrom u obrani.

Klupski kroničari složit će se s ocjenom da je Pep na Etihadu zatekao momčad mutnog personalityja. Ultimativni kameleon, nazvali su “građane” još tamo sedamdesetih, kada im je u naviku prešlo da u svoju korist okreću već oplakane poraze, odnosno da im iz džepova ispadaju već prisvojeni bodovi. Jedna od najvećih utakmica Cityjeve povijesti, uostalom, baš je takav 90-minutni tobogan na kojem navijač na tribini naizmjence umire od sreće i od straha, dok momčad dolje na travnjaku obilazi postaje kružnog putovanja, od heroja do papka pa opet natrag do heroja. U posljednjoj utakmici sezone 2011/12 Edin Džeko i Agüero tek su golovima u dubokoj sudačkoj nadoknadi iščupali 3-2 pobjedu protiv QPR-a, a zajedno s njom i naslov engleskog prvaka.

“Guardiola je realan čovjek, znao je da u prvoj sezoni navijačima može ponuditi samo nekoliko ladica prave Pepove momčadi, dok će većinu vremena potrošiti na taktičko obogaćivanje igrača, na trening pun informacija i korekcija. Sve se u praksi svodi na tri osnovna pravila, od kojih ni jedno nema veze s onim što znamo kao tika-taka. Riječ je o intenzivnom napadu, brzom pritisku nakon gubitka lopte i kako na sredini terena dobiti čovjeka više od suparnika”, piše Balague.

“Goals galore”

Pokušavajući publici približiti novi identitet “građana”, nogometni novinari i punditi, poslovično skloni šaranju rombova, prepoznavanju lažnih devetki i općenito trendova koji izmiču oku vulgarnog promatrača, posljednjih su se tjedana zblesirali i malčice pogubili u odgonetavanju Pepovih jednadžbi. Samoubilački hrabar gard, cijela Guardiolina momčad preseljena na centar da bi odande tepih-bombardiranjem ravnala kazneni prostor, neke među nama natjerala je da City vide u dosad nepoznatom 2-1-4-3 rasporedu. Utakmica sa Stoke Cityjem (7-2), recimo, odigrana je na tom revolucionarnom tragu. Dvojica stopera na centru, ispred njih Fernandinho kao korektor, visoko podignut vezni red s De Bruyneom kao ideologom momčadi te trojica napadača fokusiranih na igru u kaznenom prostoru.

Na prvi pogled mora djelovati kaotično poput prometa u velegradskoj špici. Osim toga, sudara se s dobronamjernim savjetom Garija Kasparova, dobrog Pepova prijatelja, prema kojem “meč ne dobivaš samo zato što sve figure pomičeš prema naprijed”. Rezultat je svejedno urnebesan. “Goals galore”, momčad koja zabija kao na tekućoj traci i usput osvaja dinamikom i kombinatorikom, preciznošću i elegancijom, snagom i pameću. Dublje od Wengerova golog purizma, produktivnije od oportunog Mourinhova “autobusa u šesnaestercu”, čarobno poput originalne Barcelone...

- Polako, polako, ne istrčavajmo s procjenama - zaustavlja Guardiola novinare. - Koliko smo zaista jaki vidjet ću po reakciji igrača nakon prvog poraza.

Vaš oprez imao bi smisla, odgovaraju oni katalonskom menadžeru, samo kada Cityjeva priča ne bi tako neodoljivo podsjećala na Arsenalove “Invinciblese”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. lipanj 2022 17:09