Da skok iz narodnog kluba u svjetsku instituciju ne mora nužno biti privilegij nogometaša “s ovih prostora”, upravo nam je pokazao David Moyes. 50-godišnji Škot koji preuzima Manchester United iz ruku Sir Alexa Fergusona do jučer je, naime, upravljao jednim narodnim klubom.
- Ponosan sam što preuzimam narodni klub Merseysidea - rekao je Moyes 2002. godine prilikom predstavljanja na Goodison Parku. Naslonio se tom prilikom na urbanu legendu prema kojoj je Everton u porječju Merseyja popularniji od Liverpoola, usprkos svim trofejima i nemjerljivo većem bogatstvu gradskog suparnika.
Poraz od Chelseaja
Moyes je u “narodnom klubu” proveo punih jedanaest godina i njegovu je ostavštinu kritičan dio engleske javnosti spreman tumačiti kao nešto veliko, čvrsto i pouzdano. Zanimljiva je to interpretacija ako uzmete u obzir da tijekom cijelog tog desetljeća Moyes nije ništa osvojio, da je tek jednom dogurao do kvalifikacija za Ligu prvaka (ispao od kasnijeg polufinalista Villarreala) i da je nešto međunarodnog iskustva stekao u Europskoj ligi (krajnji domet osmina finala). Najbliže trofeju primaknuo se 2009. godine kada je Chelsea u finalu FA kupa pobijedio njegov Everton.
U tom je razdoblju Moyes ipak stigao impresionirati otočku javnost i kolege do te mjere da su ga tri puta proglašavali menadžerom godine. Cijenili su njegovu postojanost, podatak da je postupno dizao rejting klubu i cementirao momčad sve bliže vrhu ljestvice. Četiri puta Everton je u protekloj dekadi završavao u “top šest” premierligaškom klubu. Već drugu godinu uzastopce Liverpool mu gleda u leđa. Premda je Brendan Rodgers ljetos potrošio pedesetak milijuna funta na pojačanja...
Moyes je doktorirao u disciplini kvalitetnog širenja rostera u društvu predsjednika “škrtice”. Bill Kenwright, milijunaš s backgroundom u londonskom kazališnom biznisu, godinama ponavlja mantru da je Everton prisiljen prodavati i mudro gospodariti ograničenim resursima. Pa je Moyes samo od prodaje Rooneyja, Lescotta, Rodwella i Artete utržio sedamdesetak milijuna funta. Na drugoj strani, kupovao je jeftine i manje razvikane igrače poput Cahilla, Jagielke ili nedavno našeg Jelavića...
‘Kontrol freak’
Iako priznaje da je u mladosti “bio isti Jose Mourinho”, da je sebe doživljavao čovjekom s bezbroj talenata, praktično osuđenim na uspjeh, Alex Ferguson na kraju je “posebnom” Portugalcu pretpostavio čovjeka koji tek treba osvojiti prvi ozbiljan trofej. Možda zato što će na Moyesa lakše utjecati iz hladovine kabineta? Ili zbog lokalpatriotskog sentimenta?
Obojica, naime, potječu iz Glasgowa, samo sa suprotnih strana rijeke Clyde i dolaze iz suprotstavljenih tabora. Ferguson je bio “rendžer”, Moyes je igračku karijeru počeo u Celticu. Dijele isti mentalitet “tvrdokuhanih” proznih junaka, koji je Moyes u jednom intervjuu ovako objasnio:
- Odrastati u Glasgowu znači da moraš znati paziti na sebe. Moraš biti otrovnog jezika i moraš biti dobar trkač kako bi znao pobjeći od opasnih ljudi. U Glasgowu takve tipove zovemo “gallus”...
Ferguson očito drži da njegov sunarodnjak zna brinuti za sebe, da zna voditi momčad te da, povrh svega, posjeduje divljačku radnu energiju. Kažu da je u nekim segmentima pravo kontrolno čudovište i da je u Evertonu nadzirao sve, od treninga i taktike do nutricionizma, liječničke službe i skautinga, boraveći u kampu od zore do mraka.
Na planu nogometne “stilistike” Moyes je posljednjih godina zagovarao igru s jednim napadačem i polušpicom (najčešće Fellaini) uz logističku podršku nekolicine ofenzivnih vezista popu Pienaara i Osmana i prodornih bočnih igrača (Baines, Coleman). Bilo je to lijepo za oko, ali nedovoljno za plasman u Ligu prvaka. A od sutra je Moyesov imperativ plasman u završnicu istog natjecanja...