Tika-taka...
Zašto? Zato, jer Ćiro Blažević u svaku utakmicu ulazi s igračem manje, a na utakmici protiv Dinama, zahvaljujući smislu za pravdu suca Danijela Trampusa, NK Zagreb imao je čak tri igrača manje.
Već tjednima traje saga o Pepu Guardioli, nogometnom revolucionaru, koji je izumio tika-taka sustav. Umoran od napetosti u Barçinoj svlačionici, umoran od otrovnog jezika Josea Mourinha, “pobjegao” je u New York. Danas ga zazivaju i Roman Abramovič, Silvio Berlusconi i šeik Mansour, a engleski nogometni kolumnisti ih nagovaraju: “Dovedite tog Guardiolu, da vidimo što zna i može, ako nema Messija, Xavija, Inieste, Piquea? Da vidimo je li čarobnjak...”
Ćiro Blažević je 1982. godine imao Kranjčara i Mlinarića, dvije godine kasnije u Grasshopperu Kurta Jaru, 1987. godine u Nantesu Jorgea Burruchagu, u Prištini Fadila Vokrrija i Zorana Batrovića. U reprezentaciji Hrvatske imao je Šukera, u Bosni Džeku. Danas, u Zagrebu, nema nikoga, potpuno je gol, iako će jedinog pristojnog igrača u toj grupi “mrtvih pjesnika”, Abdurahimija, vrlo skoro proglasiti svjetskim čudom. Kao što je svojedobno to činio s Ivicom Olićem i Marijom Mandžukićem, i nije bio daleko od istine. Međutim, Ćiro nikada nije bio u tako bezizglednoj situciji, čak i nakon pobjede nad Dinamom šanse za opstanak u Prvoj ligi vrte mu se oko Kelvinove nule. Ali, on i dalje uvjerava sebe i sve oko sebe: “Sine, ja sam avangarda!” I doista, nakon samo nekoliko “zamaha kistom”, ja sam se, gledajući utakmicu Zagreba i Dinama, uhvatio kako šapćem:
Tika-taka, tika-taka...
Avangarda nogometa
Pitam se često, zašto trenersku klupu ne zamijeni udobnom foteljom i ne pretvori se u nogometnog oca nacije, već se žulja s nekim klincima, koji još nisu bili ni rođeni kada je bijeli šal lebdio iznad maksimirskog gnijezda. Iako će ga bankovni račun u švicarskoj banci uvijek produhoviti, sumnjam da ga nužda ganja da i u 78. godini “miješa beton”. Na hranu ne troši previše, pojede dva klipa kuhanog kukuruza, kojima ga obično časti “Šiptar” na Cvjetnom placu, ni danas ne pije, a u banci je naslagao sasvim pristojnu “rpu”. Ipak, on će bez prevelikog zanovijetanja otići u Bosnu, gdje će tu zemlju inficirati vjerom u talent i stvoriti od reprezentacije najpozitivniju instituciju u toj žalosnoj državi. Isto je učinio i s Hrvatskom 1996., a prije 30 ljeta i s Dinamom. Ali, kad danas govori o nogometnoj avangardi, morat ću ga razočarati.
Trenerska magija
Tehnologija trenerske magije Josea Mourinha je naći predsjednika kluba koji će investirati 200 milijuna u pojačanja. Ćiro takvog predsjednika više neće naći i zato Ćiro nikada neće izmisliti tika-taku, jer za nju su potrebni Messi, Iniesta i društvo. Ili barem Sammir. I puno novca. Ni Guardiola više nikad neće igrati kao u Barceloni, kao što ni Ćirin presing nikada neće biti tako dobar kao 1982...
Ipak, Ćiro je uspio, ni iz čega je stvorio nešto, iako ono što igraju Dinamo i Zagreb “nije isti sport”. I kada Ćiro pobijedi bogatog susjeda koji je igrao s tri igrača više (isključeni Nadarević, sudac Trampus i predsjednikov sin), sjetim se utakmice Celtic - Barcelona (2-1), posjeda lopte (84-16 za Barcelonu). I opet, kada gledam Ćiru kako roni na dah, po tko zna koji put se kladim da je ostao bez zraka i definitivno potonuo. A on je opet isplivao na površinu. Industrija riječi sugerira da je riječ o biološkom čudu...