Raširena zabluda među Hrvatima je ona da je Mario Mandžukić centarfor svjetske klase. I dok su, primjerice, i Luka Modrić i Ivan Rakitić sve donedavno redovito bili osporavani u dobrom dijelu domaće javnosti – sve dok takav stav nije potpuno izgubio uporište nakon što su naši playmakeri postali nezamjenjivi u dva najveća svjetska kluba, pa i osvojili Ligu prvaka – Mandžo je zadnjih godina uživao gotovo nepodijeljenu naklonost.
Možda je tomu tako zbog puta koji je prešao u posljednje tri sezone. Iznenada i pomalo neočekivano, lansiran je u sam vrh europskog nogometa kad je, poslije vrlo zapaženog nastupa na Euru 2012., prešao iz Wolfsburga u Bayern. Ondje se uspio nametnuti tijekom vremena koje je njegov tada glavni konkurent, Mario Gomez, proveo izvan terena zbog ozljede; kasnije je i trajno izgurao Gomeza te imao sjajnu sezonu s Heynckesovom momčadi koja je kulminirala osvajanje europskog naslova i njegovim golom u finalu na Wembleyu.
Zatim je došla saga u bezbroj nastavaka o njegovom 'tihom ratu' s Guardiolom. Iako je od samog početka bilo jasno da se igračkim karakteristikama ne uklapa u Pepovu filozofiju, a već na pola sezone potvrđena vijest da u Bayern stiže Robert Lewandowski bila pouzdan znak da u Münchenu neće biti mjesta za obojicu, svejedno su potrošene puste kartice teksta na (uglavnom izrazito kolokvijalne i besmislene) analize je li bolji Hrvat ili Poljak i je li katalonski trener šarlatan koji je bezrazložno uzeo Mandžu na pik.
Postojala je nada da će se Mario preporoditi prelaskom u Atlético Madrid, momčad koja mu je po karakteru savršeni 'match', ali nije se dogodilo. Premda je ondje imao sjajni period od četiri mjeseca na prijelazu godine – od kasnog listopada do kasne veljače zabio je čak 16 od ukupno 20 svojih golova – sezonu je završio u katastrofalnoj golgeterskoj formi. U posljednja tri mjeseca, u ukupno 11 nastupa za Simeonevu trupu, nije uspio pogoditi mrežu. Kriza je koincidirala s povratkom Fernanda Torresa u klub, što nije nevažno. Na Calderónu su uvijek znali odabrati pravi trenutak za prodaju igrača, a Juventusova ponuda od 19 milijuna eura (samo tri manje nego što su za njega platili Bayernu) bila je i više nego prihvatljiva pod tim okolnostima, uzevši u obzir i činjenicu da je Mandžukić navršio 29 godina života.
Sada je pitanje koliko taj transfer ima smisla za Juve i za centarfora Vatrenih. Hoće li se u Torinu prometnuti u ključnog igrača ili je osuđen na sporednu, možda i epizodnu ulogu?
Mandžukić je jako dobar, čak i odličan igrač, ali svjetska klasa – nije. Prije bismo mogli reći da se radi o posebnom, idiosinkratičnom tipu napadača kojega je teško uspoređivati s nekim drugim, jer ono što donosi dosta je specifično. No, on ima i vrlo ozbiljne nedostatke zbog kojih ga ne možemo uvrstiti u sam svjetski ili europski vrh.
Snažan, sirov i nevjerojatno fizički izdržljiv, on je stroj za presing koji predvodi osvajački juriš svoje momčadi s žestinom barbarskog poglavice. Suparnici se odbijaju od njega kao od vozila u pokretu i ponekad se doima poput slona u stakleniku koji ruši sve pred sobom. Njegova glavna oružja su sila i volja i jasno je da time pridonosi jako puno i u defenzivnom smislu. U napadačkom, teško mu je naći premca u igri glavom – statistika kaže da je u posljednje tri sezone tako zabio čak 17 golova, po čemu spada među top 3 u najjačih pet europskih liga. Često se zna naći u pravo vrijeme na pravom mjestu i poentirati iz neposredne blizine.
Međutim, njegova tehnika je ispodprosječna, raritet je vidjeti da nekoga prođe jedan-na-jedan bez faula. Izvan šesnaesterca je bezopasan, bilo da se radilo u šutu, dodavanju ili kretanju bez lopte kad njegova momčad ima posjed. Vrlo često se događa da u 90 minuta zabilježi manje od 20 dodira s loptom. Osim toga, njegov izuzetno agresivni stil i sklonost interakciji sa sucima znači i veliku učestalost žutih kartona: samo ove sezone dobio ih je čak 14 u 43 nastupa za Atlético.
Juventus Maxa Allegrija ovog ljeta proživljava temeljito rekonstrukciju svog napadačkog arsenala. Osim Carlosa Teveza, koji se vraća u Argentinu, klub napuštaju i Alessandro Matri i, po svemu sudeći, Fernando Llorente, kao i jedino pravo krilo Simone Pepe. Ostaju samo mladi i talentirani Kingsley Coman te (najvjerojatnije, osim ako ga Real Madrid ne odluči vratiti ) Alvaro Morata.
Mandžukić, naravno, nije izravna zamjena za Carlita, najboljeg Juveova nogometaša u protekloj sezoni. To je Paulo Dybala, plaćen Palermu 32 milijuna eura, koji je vrlo sličan tip igrača Tevezu – ne još toliko kvalitetan, ali s izraženim potencijalom da to uskoro postane. Bez ikakve sumnje, njemu će pripasti mjesto startera i to najvjerojatnije u ulozi povučenog napadača (seconda punta). Mandžukić će prije figurirati kao zamjena za Llorentea i tu bi svakako trebao donijeti poboljšanje u odnosu na tromog i pomalo melankoličnog Baska koji je potpuno izvan forme.
No, glavni konkurent za vrh napada trebao bi mu biti upravo Morata, šest i pol godina mlađi centarfor koji je u izrazito uzlaznoj formi i razvija se u izvrsnog igrača, kompletnijeg i boljeg od Mandžukića barem tehnički, ako već ne i općenito. Postoji također i opcija da obojica zaigraju u napadu, ali to se – ovako odoka – ne čini taktički opravdanim rješenjem, budući da nisu toliko različiti da bi bili neposredno kompatibilni.
Juve će u prijelaznom roku vjerojatno dovesti još jednog ili dvojicu napadača: najviše se spominje 20-godišnji Domenico Berardi iz Sassuola, veliki talent s odličnim učinkom u Serie A (15 golova i 11 asistencija) koji igra na desnom krilu, ali može i u sredinu. No, budući da će Dybala vjerojatno biti jako forsiran i praktično nedodirljiv, i Berardi bi bio izravna konkurencija Mandži. Nekakav pokušaj prelaska na 4-3-3 nije realan s obzirom na kadar, ali čak bi i u tom slučaju Allegri teško našao mjesta i za Moratu i za Mandžukića.
Trener je tijekom sezone počeo napuštati Conteovih 3-5-2 u korist neke od varijacija sustava 4-4-2, najčešće s rombom u sredini. Dodatni problem s takvim pristupom je što onda težište nije na igri preko krila, pa izostaju i nabacivanja u kazneni prostor – nešto što najviše odgovara Mandžukiću i od čega 'živi'.
Sve to – stil igre, konkurencija, Mandžukićeva forma koja je definitivno u silaznoj putanji, a s godinama mu opada i fizička moć – ne ide u prilog našem centarforu. A svi njegovi bivši treneri posvjedočit će koliko je sklon dignuti nos poput uvrijeđene strine već prvi put kad završi na klupi… No, opet – pa nije valjda Juve platio toliki novac za igrača koji će mu biti tek epizodist?