Baš kao i Barcelona, i Real Madrid je više od kluba. Samo, pitate li njegove čelnike što to “više” točno znači, neće pričati o identitetu i filozofiji, nego će istaknuti komercijalnu stranu. Je li to cinično ili pak iskreno, za razliku od Katalonaca koji su odavno dobili ideološki “clasico” pa podjednak poslovni plan za svjetskom dominacijom umataju u celofan apstraktnih vrijednosti, dalo bi se raspravljati.
“Real Madrid je proizvođač sadržaja”, nedavno je rekao José Ángel Sánchez, dugogodišnji šef marketinga na Bernabéuu, koji je prije koju godinu zamijenio klupsku legendu Jorgea Valdana na mjestu generalnog direktora kluba. Pod “sadržajem” se, dakako, misli na zabavu. Predsjednik Florentino Pérez za to ima posebnu riječ, kojom preferira baratati u javnosti, posebno u doba velikih ljetnih transfera: “ilusión”.
Ne možemo to prevesti samo kao “iluzija” jer je značenje dublje: u njega spadaju i čarolija, uzbuđenje, iščekivanje, eskapizam. Nešto slično onome što prati holivudske blockbustere. U više navrata čelnici kluba su provukli usporedbu s Disneyjem, i to je ono što definira Real Madrid kao najveći klub na svijetu - osjećaj da nemoguće može postati moguće, a snovi se pretvoriti u stvarnost. Ilusión je temelj politike “galacticosa”, odnosno dovođenja barem jedne megazvijezde svakog ljeta, čiji će dolazak raspametiti navijačku masu. Predsjednik je, također, još u svojem prvom mandatu izjavio da su “galacticos” nešto kao “nogometni Harlem Globetrotters”.
Vizija uspjeha
Međutim, košarkaški Globetrotters se ne natječu ni u kakvoj ligi. Njihova je jedina svrha donijeti spektakl i atraktivne poteze gdje god nastupaju. I usporedba s filmom je dubiozna jer nogomet u svojoj biti nije šoubiznis; u njemu postoje realna, objektivna mjerila uspješnosti, a trofeji se ne dodjeljuju na temelju popularnosti ili subjektivnog dojma, nego na osnovi osvojenih bodova i dobivenih utakmica.
U tome leži i paradoks Pérezove doktrine o “galacticosima”. On iznad svega želi “ilusión”, blockbuster momčad koja će oduševljavati cijeli svijet i donositi gargantuanske prihode od marketinga, merchandizea i televizijskih prava. On želi Real Madrid koji je više od kluba - točnije, veći od bilo kojeg nogometnog kluba - ali da bi to ostvario, sam nogomet mora biti vrhunski i strahovito uspješan, odnosno osvajati trofeje. Ili, ako obrnemo stvar: njegova je vizija do uspjeha na nogometnom terenu doći okupljanjem ansambla najboljih i najspektakularnijih igrača do kojih može doći - dakle, prije svega novcem kao pokazateljem moći.
“Real Madrid je u osnovi komercijalna korporacija koja u svom sastavu ima nogometni klub”, kaže Guardianov glasoviti nogometni analitičar Jonathan Wilson. “Kad Real Madrid pobjeđuje i osvaja trofeje, to je prije svega proslava njegova bogatstva.”
Samo po sebi nije to ništa nužno loše - tek teret koji se mora nositi ako želite održati status najvećeg na svijetu. Teret je to koji Pérez s ponosom nosi jer on znači da je njegova uloga ključna: “ilusión” je u takvom poretku važniji od bilo kakve koherentne sportske politike ili nogometne taktike.
Novi plan
Kao posljedica toga, “man management” je ključni dio posla Realova trenera. On ne mora biti revolucionar ili inovator, ali mora biti nadasve prilagodljiv. Poput redatelja visokobudžetnog akcijskog spektakla s najskupljim glumačkim zvijezdama, velik dio njegove uloge je sve te (ili barem najveće) egoistične zvijezde održavati sretnima i zadovoljnima, omogućiti im da daju sve od sebe. Ne praviti probleme kad mu usred snimanja producenti mijenjaju priču, oduzimaju ili dodaju likove. U nogometu, to se radi tako da nađe način da sve “galacticose” potrpa u momčad i pruži im taktičku podlogu da individualno blistaju iz tjedna u tjedan. A kad mu predsjednik proda ključne igrače (kao prošlog ljeta Ángela Di Maríju i Xabija Alonsa) i umjesto njih dovede neke posve drugačijih karakteristika i pozicija (kao Tonija Kroosa i Jamesa Rodrígueza), da promijeni viziju i uklopi ih sve u novi plan.
Danas na svijetu ne postoji trener koji bi to radio bolje od Carla Ancelottija. Barem ne netko približno njegova ugleda, manira i statusa tko je toliko prilagodljiv, promućuran i nekonfliktan. Talijan je stručnjak kojega svi poštuju, pa čak i vole - od igrača preko rivala pa do medija. Nakon eksperimenta s Joséom Mourinhom, koji je ustoličen kao trener-galactico i dane su mu neviđene ovlasti u doba za Madrid traumatične Barcelonine dominacije, on je bio savršen trener za Péreza.
Da je tako, pokazao je i rezultatima. Već u prvoj sezoni osvojio je La Décimu, deseti naslov europskog prvaka koji je toliko dugo zaobilazio Bernabéu, kao i Kup kralja. Nijedan od 45 prethodnih trenera u 113 godina dugoj povijesti kluba nije imao veći postotak pobjeda, osvojenih bodova ni postignutih golova po utakmici. Ove je sezone imao niz od 22 uzastopne pobjede u svim natjecanjima, došao do polufinala Lige prvaka i završio prvenstvo s dva boda zaostatka za prvakom.
Ipak, u dvije godine nije uspio osvojiti La Ligu i - što je još puno gore - na svim je frontama pao u Barceloninu sjenu. To je bilo dovoljno za smjenu trenera, premda je anketa u Marci pokazala da 73 posto navijača želi da Ancelotti ostane, iako na tržištu ne postoji trener za kojega bi bilo utemeljeno smatrati da će biti uspješniji. Florentino je donio odluku i, premda razlog nije znao objasniti novinarima (“Zašto? Ne znam... U Real Madridu su zahtjevi izuzetno visoki”, rekao je), jasno je što takva situacija implicira: izgubio se “ilusión”. Ako nisi veći od najljućeg rivala, kako možeš tvrditi da si najveći?
Real Madrid nepobitno jest najtrofejniji. S godišnjim prihodima od 549,5 milijuna eura i vrijednosti koju Forbes procjenjuje na 3,26 milijardi dolara, i financijski je najjači. To znači da je Florentino Pérez najmoćniji čovjek u svjetskom klupskom nogometu. Kako je tolika moć i odgovornost postala koncentrirana u rukama tog čovjeka? Da bismo to razumjeli, najprije treba pojasniti kako funkcionira njegov klub.
Baš kao ni Barcelona, ni Real Madrid nije privatni klub, nego udruga građana u kojoj članovi (socios) izravno biraju predsjednika. Međutim, pravila oko toga tko se može kandidirati u Madridu su izuzetno restriktivna. Naime, 2012. godine je uprava - s Florentinom na čelu - revidirala pravila o kandidaturi, povisivši uvjet o članstvu u klubu s 15 na 20 godina, ali i uvevši zahtjev da svaki kandidat mora položiti depozit u ekvivalentu 15 posto od godišnjeg proračuna kluba ili osigurati bankovnu garanciju na isti iznos. Tada je to iznosilo oko 75 milijuna eura; u vrijeme sljedećih izbora, procjenjuje se, bit će najmanje 110 milijuna.
Jedini kandidat
Što mislite, koliko ima ljudi u Španjolskoj - ili, uostalom, na svijetu - koji imaju toliko novca i spremni su ga na ovaj način vezati, a da su članovi Real Madrida već 20 godina? Posljednji izbori, održani prije dvije godine, dali su odgovor: Florentino je bio jedini kandidat te je, naravno, jednoglasno i izabran. Je li to demokracija?
Pérezovi pristaše kažu da je smisao ovog propisa zaštititi klub kao instituciju od spletkaroša i mešetara koji bi ga mogli iskoristiti za vlastitu medijsku slavu i osobno bogaćenje. No, to je prilično slabašan argument jer koliko bi ljudi u svijetu uopće čulo za Florentina Péreza, 68-godišnjega građevinskog poduzetnika, da on nije ujedno i predsjednik Real Madrida? Naravno da i on svoj predsjednički status koristi za dobivanje poslova svojoj tvrtki diljem svijeta, a postoje i vrlo ozbiljne indicije, zbog kojih je trenutačno pod istragom, da su neki od tih ugovora u izravnoj vezi s nekim od recentnih višemilijunskih transfera kao svojevrsni bonus... Realnost je zapravo da ovakav sustav onemogućava bilo kakvu opoziciju. Ramón Calderón, njegov prethodnik u predsjedničkoj fotelji, našalio se da je Pérezu jedino još preostalo uvesti pravilo prema kojemu se mogu kandidirati samo oni čije ime počinje slovima “F, L, O”…
I tako Don Florentino - koji spada u sam vrh najbogatijih ljudi u zemlji te ima čvrste veze u politici, pravosuđu i medijma - nesmetano nastavlja po svome, stvarajući “ilusión”. Kao i mnogi bogati ljudi, on ima snažni poriv ostaviti dublji trag u svijetu, ostati upamćen po doprinosu nečemu društveno bitnom, naslijeđu koje ostavlja iza sebe. Njegova je neizrečena želja dosegnuti značaj legendarnog Santiaga Bernabéua Yestea, po kojemu stadion nosi ime. Po zvijezdama koje je doveo već ga je nadmašio: što su već zaboravljeni Di Stéfano, Puskas, Kopa i Netzer prema Cristianu Ronaldu, Garethu Baleu, Jamesu Rodriguezu, Luki Modriću? Ili, iz prvog mandata, Zinedineu Zidaneu, Luisu Figu, Ronaldu, Davidu Beckhamu?
Proizvodnja trofeja
Ali stari je predsjednik osvajao trofeje kao na tekućoj vrpci - iako, doduše, često pod diktatorskom zaštitom Francisca Franca - a oni su ultimativno mjerilo uspjeha i, na kraju krajeva, ono što je Real Madridu priskrbilo status Najvećeg.
A Florentino? Možda i pomalo poražavajuće zvuči kad se podvuče crta ispod njegove vladavine: prve, od 2000. do 2006., i druge, od 2009. do danas. U tih skoro 12 godina klub je osvojio dva europska i tri španjolska naslova te dva kupa. Otkako je 2003. otpustio Vicentea Del Bosquea, Mourinho mu je osvojio jedno prvenstvo i jedan kup, a Ancelotti po jednu Ligu prvaka, kup, europski superkup i Svjetsko klupsko prvenstvo. Za najveći klub na svijetu - puno premalo.
No, zato je Pérez od Real Madrida napravio marketinški stroj i tvornicu novca, dodajući novi sloj zlatne boje rekordnim transferima svakog ljeta. Ancelotti, koji je konačno stvorio ne samo rezultat nego i igru, bio mu je najbolji potez - a otkaz njemu mogao bi ući u povijest kao najveća pogreška još od puštanja Claudea Makéléléa, što je bio izravni povod propasti prvih “galacticosa” i predsjednikova odlaska s položaja. Međutim, ovaj put je drugačije jer su pravila u međuvremenu skrojena tako da ga zadrže na vlasti dokle god on to bude želio - jedan trener manje ili više, ali tko će se pobrinuti za “ilusión”?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....