Je li misija Ćire Blaževića u Bosni završena? Bez obzira plasirao se na Svjetsko prvenstvo ili ne, Ćiro će u kronikama biti zapisan kao “iscjelitelj” Bosne ne samo u nogometnom smislu, “ujedinitelj” jedne izuzetno složene zemlje, u kojoj se sudaraju tri religije, tri naroda, dva pisma, gdje se dodiruju orijent i zapad, gdje se vjerska i politička uvjerenja mijenjaju kao kaputi. U zemlji gdje vlada filozofija Andrićevog kmeta Simana: “Četiristo godina ste vi jahali nas, sad ćemo četiristo godina mi jahati vas, a za trećih četiristo ćemo se dogovoriti tko će koga jahati...”
U toj zemlji nepomirljivih razlika i nezacijeljenih rana, Ćiro Blažević sutra igra jednu od najintrigantnijih utakmica u svojoj karijeri. Objektivno, s malim izgledima za veliki rezultat, jer ga je engleski sudac “masakrirao” kartonima u Lisabonu, jer će Fifa diskretno pogurati Portugal, koja i danas figurira kao nogometna velesila. Iako “pije vodu” i teorija da Europa želi Bosnu na jarko osvijetljenoj sceni, Hrvatska joj više nije zanimljiva, nju su odavno Premiership i Bundesliga pretvorili u svoju nogometnu koloniju...
I dok se Bosna gura na veliku nogometnu scenu, “kulturni” latino-zapad drži bosanski avion dva sata na pisti u Lisabonu, bosanske izvjestitelje “uglađena” portugalska publika gađa flašama, a portugalski huligani su prebili jednu ženu, ogrnutu u bošnjačku zastavu. Na suprotnoj strani ni u bosanskom taboru ne može bez svađe i trzavica, odjednom su svi nezadovoljni što se u Lisabonu nije pobijedilo, što talent Miralema Pjanića trune na klupi, a igra Ibričić, itd. U bosanskom loncu uvijek ključa...
Ćiro Blažević je 72 puta vodio Hrvatsku i odigrao puno velikih utakmica. Apsurdno će zazvučati da je prvi gol pod palicom Ćire Blaževića postigao Robert Prosinečki 23. ožujka 1994. godine u Valenciji, kada je Hrvatska u svom prvom nastupu namlatila Španjolsku sa 2-0. Nogometaš, čija biografija je istodobno i optužnica i Ćirin najveći grijeh.
Redale su se sudbinske utakmice. Nottingham (19. lipnja 1996.), kada je izgubio od Portugala 0-3 ( Figo, Joao Pinto, Domingos), Ukrajina u Kijevu (1-1), kada su Ševčenko i Bokšić obilježili najvažniju kvalifikacijsku utakmicu. Zlatnim slovima u njegovoj biografiji bit će zapisan Lyon, 4. srpnja 1998. godine, kada je nokautirao Njemačku 3-0 ( Jarni, Vlaović, Šuker) i meč za treće mjesto u Parizu. Brončanu medalju na “Parku prinčeva” opet mu je objesio oko vrata osporavani Prosinečki...
Kao izbornik Irana nije se uspio kvalificirati na SP, zapeo je u dodatnim kvalifikacijama u Dublinu, a sada igra jednu od svojih posljednjih velikih utakmica, protiv Portugala, koji iza sebe ima reputaciju i škakljiv rezultat od 1-0.
Zašto tvrdim da je Ćirina misija u Bosni završena? Apetiti će biti sve veći, jer je i kult reprezentacije sve naglašeniji, interesi će razgranati svoje pipke, a entuzijazam na kojemu trenutno živi, tražit će samo pobjede. Objektivno, Bosna ima dobru, ali ne i prvoklasnu reprezentaciju, nju je samo “iscjelitelj” Ćiro mogao dovesti u red i na ovu razinu. Svaki čovjek koji voli nogomet navijat će za njega, jer, on je svjetski fenomen, vrlo dobar trener, koji je, ipak, davno otišao iz Bosne. I Bosna će ga se brzo zasititi, kao što ga se zasitila i Hrvatska.
Uostalom, zasitila se i Kranjčara i Bilića, čiji je rok upotrebe neusporedivo kraći od Ćirinog. Želim mu još jedno svjetsko prvenstvo, ali, bit će to teška misija. Ne i nemoguća, iako je teško opstati u zemlji u kojoj te Hrvati ne vole, Srbi su ravnodušni, a Bošnjaci pamte “grijehe” iz prošlosti. No, ponovit ću, Ćiro je fenomen, koji i u 75. godini “vozi 305 na sat”, koji je biologiji, životu i liječničkim prognozama odavno pokazao “bosanski grb”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....