ŠEST GODINA OD SMRTI HRVOJA ĆUSTIĆA 'Živio je nogomet 24 sata, ništa drugo ga nije zanimalo'

Hrvatska je bila u Domovinskom ratu. Živjelo se teško, ali nogomet se nije dao. U OŠ Šime Budinića u drugom razredu susreli su se pokojni Hrvoje Ćustić i Tomislav Tadić. Brzo su postali veliki prijatelji, nerazdvojni u školi i u dječačkim nestašlucima, a još čvršće povezao ih je - nogomet.

- Kao drugaši obojica smo otišli u NK Zadar. Prvi nam je trener bio Miodrag Paunović Miško. Ujutro nastava, poslijepodne nogomet - kaže Tomislav Tadić, najbolji prijatelj pok. Hrvoja i njegov kum na krizmi.

Dječaci kao dječaci. Kad im je za trenera došao Davorin Matošević u nekoliko navrata došli bi na igralište, potom se sakrili u obližnje grmlje i čekali kraj treninga.

- Ha, ha, tada nismo znali mnoge stvari. Matošević je bio dosta strog, premda pravedan trener, pa smo mislili da je bolje ne biti na treningu. Brzo se to promijenilo i Hrvoje se prometnuo u čovjeka koji nogomet doslovce živi 24 sata. Nikad njega, recimo, nije zanimao noćni život.

Tomislav i Hrvoje skupa su pošli u u srednju školu.

- Kako smo stalno bili skupa zbližile su se i povezale naše obitelji. Kad je Hrvojev otac Svetko pitao sina u koju bi školu, on je rekao da će tamo gdje i ja, njegov najbolji prijatelj. Kad smo išli u 2. razred Pomorske škole, Hrvoje je otišao u Hajduk. Ja sam ostao u Zadru.

Svoj iznimni nogometni dar Hrvoje je sjajno prezentirao kao osmoškolac.

- Da, NK Zadar imao je izvrstan naraštaj, osvojili smo prvo mjesto u Dalmaciji pobijedivši Hajduk u Splitu. Treba li reći tko je zabio pobjedonosni gol!

Poslije su se nogometni putovi dvojice prijatelja razdvojili, ali prijateljstvo je bivalo sve dublje i sve čvršće.

- Kad god je bilo moguće, bili smo skupa. Kad se Hrvoje vratio u Zadar s djevojkom Lidijom, počeli su kovati planove o osnivanju obitelji, a on se sav posvetio nastupima u Zadru. Igrom slučaja u toj sezoni nisam mogao doći na utakmice u Stanovima jer sam igrao u Velebitu, ali za kobnu utakmicu s Cibalijom zamolio sam ga za ulaznice. Ostavio ih je u kafiću kod stadiona s naznakom "za Tomu". Imam ih i dan - danas.

Tomislav je malo zasuzio...

- Izgubili smo sjajnog čovjeka, velikog prijatelja, ali svi smo ponosni što je s nama živio. Nema dana da ga se ne sjetim i da se ne pomolim za pokoj njegove dobre duše. Prijatelju, počivaj u miru...