SPLIT - Popularni Špaco je svojom neposrednošću i samouvjerenom iskrenošću, tipičnom za ljude koji se ničega ne plaše, jer temeljito vladaju svojim zanatom, prosuo negdje klice za dijagnozu o njemu kao praznovjernom čovjeku. Nešto od toga Špaco i ne poriče. Ali tek na kraju ove priče.
Poklepović je odrastao u katoličkoj obitelji u kojoj se poštovalo običaje i tradiciju. Sestra njegove majke, Jozepina Vidan, bila je glavna sestra (superiore generale) franjevačkog reda u svijetu u razdoblju od dva mandata (8 godina).
- Kao dijete je pokazala izuzetne obdarenosti pa se školovala i zaredila u Argentini - kaže Stanko Poklepović.
- A onda se vratila u Rim i kao časna majka dugo imala značajnu ulogu. Moja supruga Kita i ja vjenčali smo se 1964. godine i odveo sam je na bračno putovanje u Rim s planom da se tamo vjenčamo i u crkvi. To nam je sredila moja tetka Jozepina, zvali smo je Bepina.
- Teta mu je bila kuma, a meni je kuma bila njena glavna tajnica. Zanimljivo je da su se poslije razredili i moja kuma i svećenik koji nas je vjenčao, te su se i oni vjenčali - nadopunila je Špacu njegova supruga Kita.
Špacina teta bila je u biti poput “ženskoga Pape”, ali odlučna. Na pogrebu Špacine none obred je bio gotovo kao Berlinguerov “historijski kompromis”:
- Uz moju majku tu je bila i njena sestra, časna sestra, moja teta Jozepina, Bepina, časna Tereza... - sjeća se Špaco.
- I normalno da su tu sve strane bile zastupljene. Jer je moja pokojna none imala i tri sina partizana, jedan poginuo, drugi pobjegao iz logora, treći... tko će ga znat. Ali onaj drugi bio je Branko Vidan, čuveni kadar, potpredsjednik Hajduka i osnivač košarkaške Jugoplastike. Međutim, moja teta Tereza, Jozepina, Bepina, uspjela je održati i svoj dio pogreba, nakon svih partizanskih počasti. I to je ono kako ja gledam na svijet...
Špaco je kršten, krizman... Ali je bilo problema s pričesti.
- Teško mi se bilo ispovjedit jer sam dan prije bija u lupeštinu ka dite.
Opet običaji: lupeština je u Dalmaciji skočit u tuđi vrt i pobrat’ voće. Špacin pokojni brat isključen je iz Partije tamo sedamdesetih jer je susjed prijavio da su krstili djecu.
- Meni nikad nije palo na pamet otić u politiku, ali brat se tragom oca pomorca zaposlio na projektu podmornica i to je išlo jedno s drugim, dok je nogomet bio šansa za spasit se. Nikad nisan preskočio slavit Božić i Uskrs, znala mi je u stan na vrh Balkanske ulice upadat milicija, a zadnje vrijeme otkad sam preselio bliže centru gađaju nas jajima za Sveta tri kralja kad mi je ženi rođendan pa se zapivaju lipe starinske pisme koje mora bit više niko ne pripoznaje. I sigurno misle da slavimo pravoslavni Božić.
Špacin sin je pohvaljen Tuđmanovim priznanjima, ranjen je u ratu na Peruči, njegova postrojba je bila na Maslenici...
- Ćiri je imponiralo da sam sina poslao branit Hrvatsku, ali ja sam ga morao ispraviti da ga nisam poslao nego... samo sam ga odgojio. To se trudim i kao pedagog u nogometu. Ako igrača promijenim, ja to ne činim brutalno, nego ga često prije utakmice na to pripremim. Vjerujem u takve neke suptilnosti, pa tako ponekad i u neka naša starinska praznovjerja koja se u biti kose s religioznošću.
Dakle, što s tim zlogukim golubovima?
- To su neke zloslutne uspomene djetinjstva, kad bi ptičje kukanje najavilo nešto loše. Nije mi ni danas drago čuti to glasanje goluba grlica...
Kasan ćuk il’ netopir. U Dalmaciji više kukviža nego golub, glasnik smrti i slično. No, Špaco podsjeća:
- A što kažete za Gorana Ivaniševića koji je uvijek govorio da na jedan od turnira odlazi s mišlju ‘samo da se na ono isto misto parkiram’...
Poklepovića bi se najbolje moglo razumjeti na bazi njegove priče iz Osijeka:
- Tamo sam nedjeljom prije utakmice znao i po dva sata provesti za vrijeme mise u njihovoj prekrasnoj katedrali u kojoj su usred zime lijepo grijali pa se čovjek mogao beskrajno opustiti i besprijekorno koncentrirati za meč. Tišina, ambijent, toplo, sam, stranac u gradu, a mise su bile savršeno pjevane.
A zašto ste prije utakmice s Lokomotivom u Zagrebu obišli ukrug cijeli teren?
- Pa to radim prije svake utakmice. Kao orao razgledam svoj plijen, ha, ha... Ma nije, nego na jednom mjestu stanem i uvijek ponovim jednu frazu: Dragi Bože, molim te, blagoslovi me i čuvaj me!
A nedavno, prije Dinama, jesu li grlice kukale?
- Jesu, jesu! Ali pokazalo se da im je bilo uzalud!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....