Otkako se psihički slomljeni 32-godišnji Robert Enke, vratar Hannovera i njemačke reprezentacije, prije dvije godine bacio pod vlak, njemačko se društvo ujedinilo u nakani da sruši jednu od posljednjih tabu tema u svijetu vrhunskoga sporta - depresiju odnosno psihička oboljenja.
Deseci televizijskih diskusija i okruglih stolova, stotine novinskih tekstova i liječničkih opservacija iznjedrili su dijagnozu: Bundesliga je oboljela od burnout-sindroma, tzv. sagorijevanja, odnosno stanja emocionalne, tjelesne i mentalne iscrpljenosti.
Pokušaj samoubojstva bundesligaškog suca Babaka Rafatija (41), koji si je prije 10 dana prerezao žile na zapešćima nekoliko sati prije nego što je trebao suditi utakmicu u Kölnu, dodatno je intenzivirao rasprave o nečovječnosti vrhunskog sporta.
Nezrela javnost
- Igra skrivača u vrhunskom sportu mogla bi biti privedena kraju samo ako se sportaši neće bojati negativnih posljedica svog priznanja. No, javnost još nije dovoljno zrela, kao ni vodeći ljudi klubova - govori sportski psiholog Manfred Wegner te pozdravlja sve više “poziva u pomoć” sportaša i trenera, poput nedavnog povlačenja s klupe Schalkeova trenera Ralfa Rangnicka i priznanja da je psihički krajnje iscrpljen, ili pak priznanje Hannoverova vratara Markusa Millera da zbog mentalnih problema odlazi na klinički višetjedni tretman.
- Miller i njegov klub odabrali su ofenzivnu varijantu i izlazak u javnost. To je dobar put - smatra sportski psihijatar i psihoterapeut, Osječanin Valentin Markser, koji se svojedobno brinuo za nesretnoga Enkea.
No, neki Millerovi prethodnici pokajali su se što su o svojim slabostima pričali javno. Andreas Biermann, bivši igrač berlinskog Uniona i St. Paulija, potaknut samoubojstvom Enkea, medijima je ispričao priču o svojim depresijama.
- Zbog toga sam ostao bez posla, što je za moju obitelj bilo dramatično. Odgovorne osobe u klubu su mi puno obećavale, a ništa nisu ispunile!, tvrdi Biermann.
Nakon što javnost sazna za njihove mentalne probleme, profesionalna karijera većine sportaša je praktično gotova. Zašto je to tako, pitamo dr. Zorana Zoričića, vodećega hrvatskog psihijatra za bolesti ovisnosti
- Javnost depresiju doživljava kao slabost, za što u vrhunskom sportu nema mjesta. Na vrhunskog sportaša se gleda kao na Boga, a ne kao na čovjeka - kaže dr. Zoričić.
Preteški imperativi
- Ni u jednoj djelatnosti imperativ nije tako jak kao u sportu. Prvo, karijera je kratka. Drugo, ma koliko bio uspješan, svaki idući neuspjeh dovodi u pitanje sve, a ta suluda histerija nije pitanje sportskog imperativa, nego nehumanog imperativa marketinga. Recimo, nogometaš danas mora biti na vrhunskoj razini dvaput tjedno. Ne uspije li, umjesto njega uskače drugi, a on postaje bivši - govori dr. Zoričić, dodajući da cijela industrija sporta podržava mistifikaciju. - Pa sav taj glamur oko sporta je mističan. S radošću sam gledao Milan i Barcelonu neki dan, utakmica je bila izvrsna, ali zamislite sad tih 22 igrača na nekoj seoskoj ledini... Cijela se priča priča za potrebe glamura i zarade - obašnjava te podvlači sljedeće:
- Kad stignu neuspjesi, sportaši shvaćaju da je svijet oko njih šupalj i isprazan, da ih okružuje lažno obožavanje žena, lažno idolopoklonstvo. Jako ih puno kroz kockanje ventilira tjeskobu, a dosta ih poseže za alkoholom i drogama - upozorava dr. Zoričić.
Hvala Bogu, Hrvatska ne pamti tragične sportske priče prouzročene depresijom. Štoviše, ne pamti ni jednu javnu ispovijest osim Joea Šimunića o psihijatrijskoj pomoći koju je zatražio dok je još igrao u Bundesligi. Možda doista hrvatski sportaši nemaju sličnih problema, ili ipak samo šute o njima?