Stariji prijatelji nogometa sjetit će se Budinčevića koji je imao osobit imidž, nosio je bradu i dugu kosu, stigao je 1976. godine iz subotičkog Spartaka, a u splitskom klubu proveo je četiri godine i bio važan akter Hajdukova trijumfa u prvenstvu 1979. godine.
U to vrijeme u nogometu se nije vrtio veliki novac, a ozbiljnija zarada pružala se onima koji su igrali u inozemstvu. Budinčević nije imao sreću da ostvari takav transfer, a poslije je zbog teške ozljede morao prekinuti karijeru u 33. godini. Potom se uspio i vratiti nogometu, pa je branio sve do svoje 45. godine, ali u nižerazrednim klubovima po Vojvodini.
Novinaru Miloradu Biliću ispričao je svoju tužnu priču.
- Bez dinara sam prihoda i ikakve ušteđevine. Supruga Ruža i ja smo godinama nezaposleni, pokušavamo sve ne bismo li se negdje zaposlili, radili bismo bilo što samo da zaradimo za kruh, jedini prihod koji imamo je mirovina moje punice Marije koja iznosi 140 eura mjesečno. Od toga živimo nas troje, zasad bez ikakvih izgleda da se to stanje popravi. Čekam proljeće da bih zaradio koji dinar.
Budinčević je Hrvat iz Banata, ali kaže da njegov problem nije nacionalni nego socijalni. Jednostavno se našao u situaciji da ne može zaraditi za život. Nekadašnja nogometna slava je izblijedila, a njome danas ne može kupiti kruh. Radio je sve i svašta, bio je trener, ali i konobario i bavio se trgovinom. Danas jedini novac uspije zaraditi kao nadničar na poljoprivrednim imanjima.
- Kopam, orem, sijem, sadim, berem, radim kod zemljoradnika doslovce kao najamna radna snaga! I tako već nešto više od 11 godina. Nemam ni zdravstveno osiguranje, više se i ne javljam na Zavod za zapošljavanje. Nema koristi. Po zanimanju sam stolar, ali nema posla koji ne bih radio. Zaludu mi je to... Čekam proljeće da počnem raditi na njivama, i to sve zemljoradničke poslove, da tako nešto zaradim!
Budinčevićev bivši klub Hajduk i njegovi splitski prijatelji obećali su pomoći da ne potone do kraja.
Za razliku od Ivana Budinčevića koji od nogometa nikad nije uspio zaraditi veliki novac, Jurica Jerković imao je sve: i slavu i novac. Jerković je bio najpopularniji nogometaš Hajduka, kapetan, reprezentativac, nogometaš koji je zabio gol na oproštaju Pelea na Marakani i kojeg su Hajdukovi navijači doslovce obožavali. Jerković je poslije Hajduka otišao u Švicarsku, tamo je igrao dugo i zaradio ozbiljan novac.
Kad je završio s nogometom, imao je sve uvjete za aristokratski život. Imao je i jahtu, skupi auto i udoban stan, živio je visokoj nozi. Jerković je bio direktor Hajduka, držao je i privatnu sportsku radiopostaju. Ali, nažalost, nije imao talent za biznis. Ili nije imao sreće. Izabrao je krive investicije i to ga je odvelo u bankrot. U njegovim najtežim trenucuma osobne drame prije desetak godina čak se bio pronio glas da je digao ruku na sebe, ali srećom to je bila samo glasina.
Jure Jerković je danas dobro. Ostao mu je kafić Grand Slam na Firulama u kojem se često zna okupiti njegova generacija iz sedamdesetih. Možda ne živi poput aristokrata, ali pronašao je snagu da se odupre najtežem životnom izazovu koji je slomio mnoge koji su jednom imali sve, a potom sve izgubili.