Kada sa sebe isperemo debeli sloj euforije i ponosa, histerije koja nas je zahvatila, počet će za hrvatski nogomet, pa i cijelu Hrvatsku ako želite, novo Svjetsko prvenstvo. I to mnogo teže od ovoga koje smo igrali na travnjaku...
Prvenstvo u kojem će s druge strane biti mnogo Pitana, prvenstvo gdje jednostavno ne smijemo zasrati. Prvenstvo u kojem hrvatski nogomet, bez ali, bez alibija ili opravdanja, mora pobijediti.
Kada se stvari vrate u normalu, bit će važnije nego ikad stvoriti okruženje da iza, u “soundtracku”, ne ide ona “Dal’ je sve bilo samo fol, Dal’ je sve samo jeftin trik, Il’ sve te maske kriju bol, I neki sasvim drugi lik...”
Jer, nakon što cirkus ode, nakon što iza ugla minu fakir i artisti na žici, pa i pajac što bio nam je drag, igramo turnir života.
Nakon što je sve prošlo, a ponedjeljak u Moskvi bez SP-a izgleda kao bilo koji najnormalniji ponedjeljak u životu običnog Rusa, na mobitelu se pojavila snimka neke gospođe koja je u nedjelju na zagrebačkom aerodromu hodala za Ivom Sanaderom, ponavljajući, iz srca “kako ga nije sram”.
A ćaća k’o ćaća, samo je prošao dalje.
No, nije zato Ante Kulušić, HDZ-ovac po članskoj iskaznici, a visoki zaposlenik Saveza dugi niz godina. Jedan od onih kadrova koji su si zalijepili tur za fotelju, uživajući u povlasticama i skrivajući se iza reprezentacije. Ne, on je krenuo odgovarati, u jednome joj času, na rubu bijesa, odbrusivši: “A tko si ti?! Zašto se ti ne sramiš?!”
Zbog Ante Kulušića i takvih Hrvatska tek sada igra najvažniji turnir života. Ante Kulušić je jedna od utakmica u kojoj hrvatski nogomet mora pobijediti, odnosno samo jedna mala, naoko bezvrijedna, a u stvari iznimno važna crtica zašto se stvari moraju mijenjati. I to odmah, bez odugovlačenja. Bez tih pobjeda sva stvorena euforija past će u vodu, vrlo brzo.
Ovo što su napravili “vatreni” postat će bezvrijedno. Da ne bi naposljetku bilo:
Pričat će djeca o svjetlima arene,
Vježbat će krišom kod kuće neki štos,
Ali već sutra čim prođe neko vrijeme
Samo će rijetko pomišljati na to...