ISPOVIJEST ODBOJKAŠICE 'Živim u savršenoj zemlji u kojoj javni WC-i mirišu, svi me znaju i skupljaju sličice s mojim likom'

Za Miju Jerkov teško je napisati da je splitska sportašica jer je do statusa jedne od najboljih europskih odbojkašica došla igrajući svuda po svijetu osim u Splitu, piše Slobodna Dalmacija . No, dok će je u rodnom gradu zauvijek zvati “malom od Žele Jerkova”, ona je svoj 32. rođendan ovih dana proslavila na drugom kraju Zemljine kugle, u Japanu, gdje kao jedina strankinja igra za Denso Airybees u Nagoyi.

Odluka da se preseli na Daleki istok vjerojatno je bila olakšana činjenicom da je dvije godine već odigrala za Pink Spiderse u Koreji pa je navikavanje na “drugu kulturološku galaksiju” – kako je izjavila u jednom intervjuu – već iza nje. A iza nje je i dugo iskustvo opraštanja od braće Marka i Ante i roditelja otkako je upisala prestižno američko sveučilište Berkeley: s 21 godinom već je kao jedina strankinja do tada igrala u ruskoj Uraločki, potom preseljenje u talijansku ligu, onda po dvije godine u Bursi u Turskoj i Seulu u Koreji... Iza nje su godine napornog rada i velikih sportskih rezultata.

S obzirom da je odbojkaška sezona u Zemlji izlazećeg sunca u punom jeku – upravo je završio Kup kralja i kraljice u kojem sudjeluju sve ekipe iz različitih liga – Mia neće kući za božićne blagdane. Intervju s njom ne bi bio moguć bez raznih tehnoloških pomagala.

Čime te Japan iznenađuje?

– Ponajprije me iznenadila čistoća i jednostavnost. Na ulici nema ni jedne kante za smeće, a sve ulice su potpuno čiste, na autocesti svaki javni WC miriše. Vlakovi stižu točno u sekundu. Sve su doveli do savršenstva i pomno paze na svaki detalj. To im je dio razmišljanja i dio kulture, doista fascinantno.

Na koji su te način Japanci nagovorili da dođeš? Navodno si se dvoumila između Japana i Brazila.

– Istina je, dvoumila sam se, ali na kraju je presudila japanska iskrenost i njihova želja da me dovedu u vlastite redove. Ljetos, dok sam bila na godišnjem odmoru u Japanu i Koreji i usput iskoristila priliku da vidim prijatelje koje dugo nisam vidjela, bila sam na proputovanju kroz Osaku, pa je Denso iskoristio priliku da porazgovaramo i da se upoznamo. Bili su vrlo konkretni i iskreni u namjeri da me dovedu. Moja ambicija do tada je bila da odem u Brazil, ali s obzirom na njihov odnos prema meni i na uvjete koji su mi ponudili, nisam mogla, a ni željela, odbiti priliku da radim s takvim ljudima. Uvjerena sam da će ovaj odnos potrajati dugo godina.

Čujem da su te već na aerodromu na ekranu dočekale tvoje snimke s utakmice Svjetskog prvenstva, kada je hrvatska reprezentacija neočekivano potukla Japanke s 3:2?

– Ha, ha, da, dočekala me ta snimka čim sam došla. Nisu mi to ranije spomenuli, nego su jednostavno, bez riječi i komentara, pustili snimku meni u čast. Preplavili su me razni osjećaji, ponajprije odgovornost prema tim ljudima koji su mi pokazali golemo poštovanje. Osjetila sam ponos jer smo pobijedili jednu od najjačih reprezentacija na svijetu. Odlučila sam dati sve od sebe da Denso bude jednako ponosan u Japanu kao što smo mi bile tada.

Kako ti ide u novom klubu?

– Trebalo mi je nekoliko tjedana da se aklimatiziram na režim i intenzitet rada, ali sada mogu reći da pratim treninge na zavidnoj razini. Volim intenzivno trenirati, taj način razmišljanja i rada me doveo tu gdje sam danas. Uspješna sam, ponosim se svojim radnim navikama i nastojim ih unaprijediti iz godine u godinu. Treninzi su vrlo naporni. Moj cilj je isti kao i prvog dana: unaprijediti sve aspekte svoje igre. Nekoć sam naporno trenirala da dođem do 40-50 posto efikasnosti, a danas naporno treniram da od 97 posto dođem do 98, 99 ili 100 posto. Posvećena sam tome što radim i jako se veselim svakom uspjehu.

Kako žive sportaši u Japanu? Koliko je odbojka popularna?

– Sportaši žive disciplinirano i isplanirano. Klupski sastanci, treninzi, putovanja i rehabilitacija su dnevne obveze svih sportaša, a onda mi pokušavamo u taj raspored ugurati i vrijeme za prijatelje, obitelj i za sebe. U Japanu je odbojka iznimno popularna. Moje sličice se prodaju na kioscima, a ja izbjegavam kazati kako se zovem jer ljudi odmah znaju tko sam pa nastane kaos. Japanci prate žensku odbojku jer je jedna od najjačih na svijetu, a iznimno cijene najuspješnije sportašice. Meni je vrlo čudno, a istodobno i šarmantno, kada mi nepoznati čovjek u vlaku recitira moje osobne uspjehe, međunarodne ili u japanskoj ligi. To pokazuje da me cijene i poznaju. U svakom slučaju, za mene je to dodatna motivacija.

Kako provodiš vrijeme kad ne igraš odbojku?

– Onda sam kućanica, ha-ha. Čistim stan, perem robu, čujem se s prijateljima i obitelji. Volim da mi je dom čist i uredan, jer nema ničeg ljepšeg nego kad se vratim s puta u čisti stan. Tada se mogu u potpunosti opustiti.

Što ti se najviše sviđa u Nagoyi gdje živiš?

– Iskreno, tek trebam upoznati grad u kojem živim. Život sportaša je naopak, prvo upoznaš dvoranu i onda sve ostalo. Nije bilo prilike. Mogu reći da mi se sviđaju restorani, ali to bi bilo nepošteno jer još nisam sve vidjela. Živim na odličnoj lokaciji i vrlo sam zadovoljna jer su mi vlakovi, marketi, ljekarna i restorani kraj kuće, tako da mi je sve dostupno. Veselim se životu u Japanu i svemu što svaki dan otkrijem.

Šopingiraš li, kakve su trgovine?

– Trgovine mi se sviđaju, ali jednostavno nemam vremena. Sve što mogu, kupim na internetu, a ostalo je zabava. Ovdje mi je sva odjeća premalena (visoka je 192 centimetra – op.a.) pa sam posljednji put kupila majice na muškom odjelu. Moja prevoditeljica mi je stalno ponavljala da to nije uobičajeno, da žene ne kupuju na muškom odjelu, ali morala je prihvatiti moj odgovor da ni ja nisam uobičajena.

Nakon što si svladala engleski, talijanski, francuski i ruski jezik, a navodno razumiješ turski i korejski, kako ti ide s učenjem japanskog jezika?

– Korejski i turski razumijem, ali manje ih govorim, a s japanskim se hrvam svakodnevno iako mi već ulazi u uho. Definitivno bih voljela usavršiti jedan azijski jezik. Japanski je težak, ali mi je zabavan. Želim ga naučiti pa ponavljam riječi do iznemoglosti. Sve cure u ekipi umiru od smijeha kada ih imitiram.

Nedostaje li ti tvoja ritualna crna kava ujutro, o kojoj su govorile i suigračice iz reprezentacije dok ste igrale u Trstu?

– Uh, definitivno mi nedostaje. Ali uspjela sam kupiti nescaffe aparat “dolce gusto” pa radim kavu svako jutro, i to me spašava. Japanci većinom piju filter kavu. “Dolce gusto” je dobar kompromis s obzirom da ne mogu naći tursku kavu u Japanu.

Skoro će Božić. Kakav će biti za tebe ove godine?

– Božić mi je najdraži blagdan jer se moja obitelj okupi s prijateljima uz darove, smijeh i puno ljubavi. Već godinama slavim Božić u inozemstvu. Ove godine ću ga proslaviti s nekoliko japanskih suigračica i uz treninge jer Japanci ne slave Božić, ali ga poštuju. Nova godina im je mnogo bitnija, ona simbolizira novi početak, čistoću i novu priliku. Za Novu godinu imam slobodne dane pa ću ih provesti s prijateljima iz Hrvatske, Bosne i Srbije koji igraju odbojku u Japanu. Ipak, vjerujem da će biti lijep Božić, iako se ne može usporediti sa splitskim.