Nogomet se u socijalizmu zarazio smrtonosnom bolešću u istom okruženju u kojem je cvao 1940-ih. U četiri i pol desetljeća između toga Split je postao industrijski razvijeni dalmatinski grad. U tom razdoblju Hajduk je bio razlog za ponos Splićana, no zbog svoje simboličke važnosti nikad nije bio daleko od političkih turbulencija.
Nogomet je redovito provocirao nemire. Ključna utakmica prve lige između domaćina Hajduka i njegova konkurenta za titulu prvaka Crvene zvezde u listopadu 1950. bila je žestok okršaj. Ono što je za Split bila radosna prigoda, jer je Hajduk prvi put imao gotovo siguran naslov, bilo je obavijeno kontroverzama u danima, tjednima i mjesecima koji su uslijedili. Bila je to najava eksplozivnih incidenata sljedećih desetljeća: navijači su ukrali svjetla pozornice. A na pozornici se pojavila - Torcida.
Kad je Hajdukova utrka prema naslovu kulminirala, uzbuđena skupina zagrebačkih studenata, od kojih su mnogi potjecali iz Dalmacije, osnovala je vlastitu navijačku skupinu. Predvođeni dobro umreženim, aktivnim članovima Partije i onima koji su takvi težili postati, mnogi obrazovani pojedinci koji su se pridružili toj skupini pripadali su KPJ. Neki su sudjelovali u NOB-u. Svjesno oponašajući trendove s nedavnog Svjetskog prvenstva u Brazilu, skupina je uzela portugalski naziv Torcida i u Jugoslaviju uvela posve nov način navijanja. Organizatori su opremili članove školskim zvonima, trubama, čegrtaljkama i zviždaljkama te ih ukrcali na vlakove koji su vozili prema Splitu. Svi su oni išli na ultravažnu utakmicu protiv kluba iz Beograda, koja je završila skandalom.
Prekid igre
U jednom je trenutku nasilno ponašanje Branka Stankovića iz Crvene zvezde ogorčilo Hajdukova kapetana Franu Matošića koji ga je šakom udario u lice. Kad je Hajduk u završnim minutama postigao pobjednički gol, navijači koji su bili s vanjske strane uz ogradu provalili su na teren. Igra je prekinuta na nekoliko minuta kako bi se ponovno uspostavio red, no završni je zvižduk izazvao još jednu slavljeničku navalu na teren.
U socijalizmu gledatelji nisu prekidali utakmice i Partija je bila zabrinuta da je Torcida prijetnja društvu. Kad se skupina vratila u Zagreb, na kolodvoru su je dočekali drugi hajdukovci, ali i navijači Dinama, drugog hrvatskog kluba, “među kojima je bilo i frajera i proustaških tipova”. Potom je na zagrebačkom središnjem trgu dio tih mladih ljubitelja nogometa skandirao “Hajduk - Dinamo” i “Zagreb - Split”. Torcidini su organizatori optuženi za šovinističko ponašanje, a jedan od razloga bio je taj što su simboli koje su nosili sadržavali slova “H” i “T”. Premda je prihvaćen argument da “T” simbolizira Torcidu, organi represije interpretirali su “H” kao oznaku za “Hrvatsku”, a ne za Hajduk.
Duh bratstva i jedinstva
Hajdukovi dužnosnici i igrači idućih su godina redovito bili pod disciplinskim kaznama NSJ. Optužbe zbog pristranosti prema beogradskim sucima bile su česte, a odnosi s Crvenom zvezdom i Partizanom često loši. Konkretnije, sramotno ponašanje u javnosti Hrvata Matošića i Srbina Stankovića bilo je otklon od simboličnog jugoslavenskog srpsko-hrvatskog partnerstva u napadu u duhu bratstva i jedinstva Rajka Mitića i Stjepana Bobeka. Pa ipak, Matošić je rehabilitiran na osobnu Titovu intervenciju: ta je olakšica, prema svemu sudeći, bila rezultat partizanske prošlosti neposlušnog igrača. Osramoćeno je Torcidino ime nestalo, a metode te skupine desetljećima su bile pritajene. No, i jedno i drugo će oživjeti u vrlo različitim političkim okolnostima kad se vlasti budu borile da ih drže pod kontrolom služeći se istim represivnim metodama.
Onda je potkraj 1980-ih, unatoč dugoj tradiciji prihvaćanja stranih utjecaja, Torcida poduzela korak prema homogenizaciji svojih aktivnosti i složila se da transparenti budu napisani isključivo na hrvatskom. To je napravljeno iz niza razloga: kako bi se opovrgnula teza o engleskoj superiornosti ili kao što je jedan njezin pripadnik rekao: “Nek Englezi pišu transparente na hrvatskom jeziku!”
Uskoro su se i sociolozi počeli baviti ovom navijačkom skupinom i trogodišnja sveobuhvatna studija Torcide (1989. - 1991.) dala je osjećaj o njezinim dimenzijama. Srž je činilo od dvije do tri tisuće ljudi koji su redovito pohađali i domaće i gostujuće utakmice, a taj je broj narastao na osam do deset tisuća kad im se dodaju oni koji su iskazivali kolektivnu identifikaciju i sudjelovali u ritualima prilikom važnih utakmica. Konkretnije, Torcidina se prisutnost kretala od samo 150 (u ukupnoj masi od 8000 ljudi) do 10.000 (u masi od 50.000 s prosjekom od 1507 kod kuće i 1300 na gostovanjima). Za usporedbu, manje opsežna studija o Bad Blue Boysima procjenjuje da se, uz 50-ak “vođa”, skupina sastojala od 600 do 2000 članova.
Nešto se jako promijenilo u usporedbi s ratnim razdobljem - Hajdukovi navijači više nisu bili pobornici socijalizma i Jugoslavije. Upravo suprotno.
Velika većina pripadnika Torcide prihvatila je slogane koji su aludirali na mračnu hrvatsku ustašku prošlost, a među njima i ode Anti Paveliću. U svakom slučaju, Torcida nikad nije imala homogene političke nazore, osim kolektivnog antikomunizma i hrvatskog nacionalizma. Torcida je podupirala momčad mašući zastavama na koje je ubačena šahovnica - i sve više, nakon što je prestala zabrana hrvatskih zastava - već neko vrijeme.
Do kulminacije je došlo u rujnu 1990.
Dok su se tijekom ljeta Hajduk i drugi prvoligaši pripremali za sezonu, politička se situacija drastično pogoršavala. Kad je HDZ u lipnju objelodanio nacrt hrvatskog Ustava, Srbi iz Hrvatske shvatili su da više nisu konstitutivan narod: svedeni su na status nacionalne manjine. Počela je “balvan-revolucija”. Kninski Srbi su se barikadama odijelili od Hrvatske pod vodstvom HDZ-a, a pritom su mogli računati na potporu Beograda odakle su potajno dobivali oružje. S druge strane barikada Tuđmanova se Hrvatska naoružavala tajnim pošiljkama iz Mađarske. To su bile okolnosti u kojima je početkom kolovoza počela nova nogometna sezona.
Sezona je trajala manje od dva mjeseca, no Hajduk je već bio u uzavreloj situaciji. Zbog političke napetosti i sumorne gospodarske situacije samo su lokalni navijači gledali utakmicu protiv Partizana. Najfanatičniji Grobari pokušali su otputovati, ali su frustrirani stajali na beogradskom kolodvoru jer si nisu mogli priuštiti vožnju u jednom vagonu: u spavaćim kolima. Splitom su se, pak, proširile glasine da navijači Crvene zvezde iz Knina planiraju prisustvovati utakmici zbog etničke solidarnosti. Torcidaši su s ciljem “da prirede dobrodošlicu” čekali beogradski vlak, a patrole gradske policije obilazile su kolodvor cijeli dan. Sve je to bilo uzalud. U odsutnosti onih koji bi navijali za “druge” Partizanova momčad - bastion Jugoslavije i JNA - morala im je biti dovoljna.
Utakmica Hajduk-Partizan od početka se pretvorila u veliki eksces. Nije bilo iznenađenje kad su baklje te skupine prisilile suca da na nekoliko minuta u prvom poluvremenu zaustavi igru. Na terenu je Partizan bio nadmoćan i zasluženo je već rano poveo pred 20.000 gledatelja. Dok su se zastave sa šahovnicom vijorile nad okupljenom gomilom torcidaša, ta je skupina zahtijevala “hrvatsku ligu” i pjevala ode fašističkoj NDH i Šimi Đodanu, mučeniku hrvatskog proljeća koji se ponovno pojavio kao politička figura. Oni koji su gledali s drugih dijelova stadiona mogli su vidjeti planine kako se zloslutno nadvijaju u pozadini. Misli o barikadama, naoružanim civilima i političkoj paralizi nisu im mogle biti daleko od pameti. Zatim su u 71. minuti predstavnici JNA udvostručili vodstvo, a raspoloženje je potonulo.
Zapaljeni kiosci i automobili
Stotine Torcidaša provalile su na teren i zaputile se na drugi kraj stadiona gdje se iznad terena vijorila jugoslavenska trobojnica s crvenom zvijezdom. Povici su postajali sve jači: “Skinite zastavu!” Kad je zastava spuštena na stijegu, s drugog kraja terena stigle su nove naredbe: “Spalite zastavu!” Većina torcidaša, koja je ostala na sjevernoj tribini, sve je to dočekivala povicima oduševljenja. Kad je trobojnica zapaljena, napadači su je ponovno podignuli na jarbol. Bilo je nemoguće nastaviti utakmicu u takvim okolnostima i gledatelji su se polako razišli, no samo kako bi nastavili “proslavu” na ulicama izvan stadiona. Prizori su podsjećali na Maksimir i nemire 1970., a podivljala Torcida napadala je automobile i autobuse te palila kioske Slobodne Dalmacije i Borbe.
Reagirali su i najviši ešaloni jugoslavenske vlasti. Pod predsjedanjem Ante Markovića na sjednici Saveznog izvršnog vijeća (jugoslavenske federalne vlade) raspravljalo se o tom incidentu, kao i o teškoj političkoj i ekonomskoj situaciji na Kosovu. Vijeće je osudilo oskvrnuće državne zastave i proglasilo ga kaznenim djelom koje iziskuje hitnu istragu i kažnjavanje počinitelja.
Bilo je prekasno. U političkoj sferi Jugoslavija je pala u samrtni hropac u proljeće 1991. Suočen s masovnim demonstracijama protiv svoje vlasti, Slobodan Milošević spremno je iskoristio silu protiv vlastitog naroda. U ožujku - do kada je Predsjedništvo SFRJ prestalo funkcionirati - Milošević je objavio da je “Jugoslavija ušla u finalnu fazu svoje agonije”. Jednako je bilo s njezinim nogometnim natjecanjima.