Pilić: Davis Cup s Hrvatskom ne mogu usporediti ni s čim drugim

ZAGREB - Ako se za nekoga može s pravom reći da doručkuje, ruča i večera ono čime se bavi, onda je to Nikola Pilić. Tenis mu je sve! O njemu može s jednakom strašću sat vremena govoriti studentima i trenerima na Konferenciji za kondicijsku pripremu sportaša u organizaciji Kineziološkog fakulteta, nakon toga raspravljati o igri parova, brzini servisa i važnosti treninga s dugogodišnjim sportskim prijateljem Dragutinom Šurbekom, ili dva sata prebirati po teniskoj povijesti, sadašnjosti i budućnosti s tri puta mlađim novinarom.

Ljevak jak na desnoj ruci

- Ne znam što bih radio u životu da nemam tenis. Još uvijek na terenu provodim četiri do pet sati dnevno i igram sa svojim igračima. Najviše volim kada ih se na treningu ne skupi četvero pa mogu aktivno sudjelovati. I dalje većinu ljudi mogu dobiti “na ruku”, i to na desnu, a ja sam ljevak! Uvijek im kažem da je to zato što su oni slabi, a ne zato jer sam ja Herkules. Ja jednostavno obožavam raditi i nadam se da će mi Bog dati snage da u tome uživam još barem pet godina - zaželio si je 71-godišnji Pilić.

Svakoga respektira, svačije mišljenje će saslušati “jer moramo učiti jedni od drugih”, ali će se bez problema nametnuti svojim najvećim argumentom - iskustvom!

Sklekovi za kašnjenje

- Iskustvo i znanje daju mi autoritet. To je nešto što je nemoguće kupiti, što vam omogućava da utječete na ljude te da ih bez prisile nagovorite da vas poslušaju i da vam vjeruju. Svi moji uspjesi temelje se na radu i disciplini. Kod mene nema kašnjenja na treninge, nema dolaska na teren s jednim reketom ili bez zagrijavanja. Novak Đoković to je shvatio još kao 14-godišnjak, a neki to ne shvate čitavu karijeru. Ako sam ja potplatio kuhare i konobare da špageti budu na stolu u 13.00, onda se ne može netko iz momčadi pojaviti u 13.10. Hrvati koji su za mene igrali Davis Cup znaju da su svaku minutu kašnjenja morali plaćati s deset sklekova. Neki su čak pitali mogu li to odraditi na rate - smije se vitalni Splićanin prisjećajući se najljepših dana u trenerskoj karijeri:

- Davis Cup naslov 2005. s Hrvatskom ne mogu usporediti ni s čime drugim. Bez obzira što mi neki zamjeraju razne stvari, primjerice ovaj naslov sa Srbima, ja sam Hrvat i za tu titulu ne mogu pronaći odgovarajuće riječi. U Njemačkoj sam doživio fenomenalne stvari, u Srbiji su nakon prošlogodišnjeg naslova o meni lijepo govorili svi, od predsjednika Tadića do posljednjeg navijača, ali put s Hrvatskom, od igranja protiv Obale Bjelokosti do finala u Bratislavi, kategorija je za sebe.

Potonuće nakon 2005.

Ipak, nakon vrhunca 2005., Pilić je postupno iščeznuo iz hrvatskog tenisa kojem naslov svjetskog prvaka nije donio preveliku korist.

- Ja sam znao da sam završio svoju misiju nakon naslova, isto kao što sam je završio u prosincu sa Srbijom kada smo postali prvaci. Međutim, Srbi su me molili da ostanem u njihovu tenisu, da dođem u Beograd dva tjedna godišnje i savjetujem ih u vezi njihovih mladih tenisača. Iz Hrvatskog teniskog saveza nije bilo sličnih poziva...

- Žao mi je što smo nakon te 2005. potonuli. Imao sam kvalitetnu reprezentaciju koju je netko trebao preuzeti, ali dogodila se serija loših odluka. Nikada mi neće biti jasno zašto Goranu ( Ivaniševiću, nap. p.) tada nisu dali reprezentaciju u ruke. On je i meni bio važan jer je donosio pravi štimung u momčad. Hrvatski je tenis u tom periodu definitivno loše iskoristio Gorana i mene. Ne može reprezentaciju do velikih uspjeha voditi netko tko nema karizme, tko nit’ smrdi, nit’ miriše. Takvog čovjeka igrači neće slijediti.

Mnogi smatraju da je u svojem posljednjem Davis Cup naslovu, onom sa Srbijom, mogao preuzeti izborničku ulogu. Umjesto nje, sjeo je u savjetničku stolicu što se protumačilo kao ublažavanje eventualnih negativnih komentara u Hrvatskoj.

U sportu nema granica

- Bogdan Obradović je intelektualac, čovjek koji je znao da može mnogo naučiti od mene. Imam dobar utjecaj na Novaka, naš odnos je poseban. On i Boba Živojinović su me i zvali u reprezentaciju. Pomogao sam jer su me oni tražili. S druge strane, svi znaju da mi je supruga (glumica Mija Adamović, nap. p.) Srpkinja, ali ona se uvijek smatrala Jugoslavenkom. Nikada to nije skrivala niti smo ikada razmišljali o granicama. Ja se bavim sportom, a ne politikom. Na mišljenje da čak i u Davis Cupu, najmomčadskijem obliku tenisa, odlučuju samo igrači diže mu sva novonarasla kosa (posljedice slavljeničkog brijanja glave u Beogradu više nisu vidljive).

- To mogu reći samo neznalice! Eto, neka vam potvrdi jedan vaš kolega da sam mu uoči finala u Beogradu, još u četvrtak nakon ždrijeba, rekao da će na 2-2 igrati Troicki i Llodra iako nisu bili nominirani za mečeve. Ja imam ‘nos’. Uvijek sam iz svojih igrača izvlačio maksimum. Kako bi inače Steeb 1988. u finalu u Göteborgu pobijedio Wilandera koji je tada bio prvi tenisač svijeta?

Tajnu uspjeha u Davis Cupu teško definira. Kaže da je koncentracija na detalje često presudan faktor.

- Sjećam se polufinala 1991. protiv SAD-a kada sam morao uvjeriti Borisa Beckera da mora igrati s osnovne crte protiv Andrea Agassija jer mu se ovaj poigravao s drugim servisom. Pazite, Becker je tada imao 87 kilograma, a igrali smo na jako brzoj podlozi. Na kraju je pobijedio u pet setova, a uvjeren sam da ga nitko drugi ne bi mogao nagovoriti na takvu taktiku.

Isto tako Pilić je uvjeren da bi s još jednom reprezentacijom sigurno došao do šestog naslova u Davis Cupu.

- Da sam dobio priliku voditi Švicarsku s Federerom i Wawrinkom, siguran sam da bismo otišli do kraja. Njima je trebala sam čvrsta ruka na kormilu koja bi motivirala Rogera da igra Davis Cup, a siguran sam da bih to mogao.

Kada govori o velikim majstorima iz svoje generacije, ali i onih iz 80-ih i s početka 90-ih, Pilić bira riječi. I današnji tenis ima svoje čari, brzinu koja je fascinantna, ali ne i draž iz zlatnog doba.

- Ne bih želio zvučati kao netko tko živi u prošlosti, jer svako razdoblje ima svoje posebnosti. No, igračima danas kronično nedostaje ‘personality’. Nema više McEnroea, Agassija, Beckera i sličnih karizmatika. To je jedan od glavnih razloga zbog kojih mali turniri, kao što je Zagreb Indoors, pobuđuju mali interes publike.

I dalje želi pobjeđivati

U tenisu je više od 60 godina. Bez problema će se sjetiti krvavih koljena i igranja “malog tenisa” sa Željkom Franulovićem na rodnim Firulama, lakoćom nabrojati sve najveće mečeve Davis Cupa u kojima je sudjelovao, i kao igrač i kao trener. I onda se ujutro vratiti tamo gdje se osjeća najbolje - na teren s klincima.

- Imam nevjerojatnu želju za pobjedom i sposobnost da je prenesem na svoje igrače. To je najvažnija komponenta za uspjeh u tenisu. Zbog nje mi se nije problem ustati svakog jutra i raditi koliko treba bez obzira na svoje godine. Katkad pretjeram pa me supruga kudi jer me bole leđa, ali i njoj je jasno da bih bez tenisa bio izgubljen.