Prvo što je rekla, bilo je toliko očekivano.
- Nemojte me ništa pitati, ne znam što bih rekla.
A onda se pribrala i zamolila:
- Ako je ovo istina, nemojte me buditi, pustite me da sanjam.
Mirjana Lučić, nekad čudo od djeteta, pobjednica na WTA Touru sa 15 godina, danas 32-godišnja, gotovo bismo rekli veteranka, i opet velika pobjednica. Čekala je nezamislivih 16 godina da bi se izborila za četvrto finale u karijeri i treći naslov.
- Toliko je vremena prošlo, ne znam kakav je osjećaj držati trofej.
Za sve one koji pamte ili su dovoljno mladi pa ne znaju, Mirjana Lučić-Baroni imala je 15 godina kad je osvojila prvi naslov u karijeri. U Bolu na Braču. Godinu dana kasnije sve je ponovila. Bila je i čudo od djeteta i instant-zvijezda. Kad je ona igrala u Bolu, gledalište je bilo prebukirano, više je bilo navijača nego stanovnika u tom prekrasnom turističkom mjestu na Braču.
Svijet je bio njen i ona je išla samo u jednom smjeru. Smjeru velike šampionke. Pogotovo jer je te 1998. godine s Martinom Hingis osvojila parove na Australian Open. Bila je pobjednica juniorskih Grand Slam turnira, bila je, jednostavno, djevojka koja nezadrživo dolazi s etiketom “nove Steffi Graf” ili “makarske Steffi Graf”.
No, sve se u životu Mirjane Lučić-Baroni promijenilo za samo nekoliko mjeseci te 1998. Nakon što je u Wimbledonu igrala u finalu mješovitih parova s Indijcem Maheshom Bhupathijem, dogodilo se nešto što je bilo daleko više i za nju daleko važnije u tom trenutku. Nakon, nazovimo to nesporazumom, velikim nesporazumom s tatom Marinkom, koji je bio najzaslužniji za njenu karijeru do tog trenutka i veliki uspon, kompletna obitelj otišla je, ili pobjegla, u SAD. Mirjana s majkom, dvije sestre i dva brata, Mirjana koja se od tog trenutka trebala brinuti o obitelji. Kad je tako, onda tenis strada, baš kao što je stradao tenis djevojke koja nikad nije ostvarila ono što su joj predviđali, broj jedan u svijetu, ali je ostvarila nešto možda još i veće.
Duh pobjednice
U samo sedam dana nastupa u Quebec Cityju mogli ste doznati sve što ste željeli a niste znali o karijeri Mirjane Lučić. Njen otac mi je uvijek govorio da je i tvrdoglava i nevjerojatno uporna, velik borac, i za sve one koji su to zaboravljali ili sumnjali da se može opet dogoditi, Mirjana Lučić-Baroni u Kanadi je dokazala da još uvijek u njoj živi duh pobjednice.
Podatak da je trebalo 16 godina da bi se rodila ovakva jedna pobjeda, a u finalu je svladala veliku Amerikanku Venus Williams koja je igrala 75. finale u karijeri i upisala 30. poraz i prvi u trećem međusobnom dvoboju s našom gotovo zaboravljenom tenisačicom, poruka je kojoj nema ravna. I rekord kojem nema ravna, jedan od onih rekorda koje će biti teško, ili gotovo nemoguće, dostići ili nadmašiti.
Mirjana Lučić-Baroni je u razmaku od 16 godina napokon stigla do finala, četvrtog u karijeri, i osvojila naslov. Šesnaest dugačkih godina. U međuvremenu je samo još jednom bila u polufinalu, i to 1999. na najvećem svjetskom turniru u Wimbledonu, gdje je u tri seta, nakon što je dobila prvi, izgubila upravo od Steffi Graf, a u 3. kolu na središnjem terenu šokirala Monicu Seles, ali i svijet tenisa.
Bez obzira na sve što slijedi u karijeri Mirjane Lučić-Baroni ovo je sigurno jedan od najvećih rezultata čak i u teniskoj povijesti, a našoj bez svake sumnje. No, ono što je fascinantno u ovoj, rekao bih, nevjerojatnoj priči zaboravljene, ili gotovo zaboravljene, šampionke s etiketom čuda od djeteta je situacija iz koje je došlo do trijumfa u Kanadi.
Naime, Mirjana Lučić je od Roland Garosa pa sve do kvalifikacija US Opena na 7 turnira za redom izgubila u 1. kolu. Bili su to porazi koji su prije i više od svega mogli sugerirati da je sasvim blizu kraja karijere, a ne senzaciju svih senzacija.
Naime, u tih sedam poraza Mirjani Lučić-Baroni dogodile su se i Ukrajinka Ljudmila Kičenjok, 172. na svijetu, i potpuno anonimna Britanka Katy Dunne, 483. na svijetu, i za kraj, samo desetak dana prije nego je krenula u kvalifikacije četvrtog Grand Slam turnira sezone, Britanka Raquel Kops-Jones, vjerovali ili ne, 1.055. na svijetu i koja zarađuje kruh igrajući parove, a tog dana u Stanfordu je ostvarila rezultati u singlu kakav više nikad neće.
Malo je tko očekivao da bi Mirjana Lučić Baroni mogla proći kvalifikacije US Opena. Sve je sugeriralo da će to biti još jedan turnir bez rezultata koji bi bilo tko upamtio, jedva je prošla u 1. kolu Zadranku Bernardu Peru, da bi u 3. kolu kvalifikacija okrenula 2:5 u 3. setu Ruskinji Sofiji Šapartovoj, koja je imala dvostruki break.
I kad je sve to napravila, eksplodirala je sve do plasmana u osminu finala pobjedom nad odličnom mladom Španjolkom Garbinom Muguruzom te 2. tenisačicom svijeta Rumunjkom Simonom Halep, koja je također vodila 5:2, ali u prvom setu, no, ni ta prednost ni dvostruki break nisu bili dovoljni, Mirjana Lučić načinila je prvu senzaciju US Opena.
Izgubila je u osmini finala od Talijanke Sare Errari, ali je već u Kanadi nastavila čudesnu priču. Naime, nakon što je izgubila 7 uzastopnih mečeva, djevojka koja je u svijet velikog tenisa krenula iz Makarske, na samo dva turnira dobila je 10 od 11 utakmica.
Naklon cijelog svijeta
Mirjana Lučić je toliko toga prošla u karijeri i životu. Znala je govoriti koliko joj je bilo teško, ali nikada nije bila spremna oprostiti se od tenisa. Kao da je uvijek vjerovala da je negdje po putu, možda i pri kraju jednog nevjerojatnog i čudesnog puta, čeka nešto veliko.
A to nešto veliko dogodilo se upravo u nedjelju u Kanadi kada je nakon 16 godina suše izborila finale singla i parova te osvojila jedno i drugo. U singlu je morala pobijediti prvu nositeljicu Venus Williams, koja je u 45 naslova u karijeri ugradila i 7 Grand Slam turnira, u parovima s Čehinjom Lucie Hradeckom prvo je nadigrala prve nositeljice Babos - Mladenović, pa onda 2. nositeljice Görges - Hlavackova. Kako se i zašto sve posložilo nakon 16 godina u tom jednom danu, teško je dati pravi odgovor i objašnjenje, jer ga nema. Tenis je jednostavno takav sport.
U tjednu u kojem je Marin Čilić osvojio US Open, Hrvatska Davis Cup reprezentacija se vratila u Svjetsku skupinu, Mirjana Lučić napisala je još jedno veliko, veliko poglavlje u povijesti hrvatskog tenisa.
Pobjeda na Grand Slam turnirima svakako je najveća pobjeda i tu nema ravnog Ivi Majoli, Goran Ivaniševiću i Marinu Čiliću, koji su osvojili Roland Garros, Wimbledon i US Open. Naravno da nema ravna ni trijumfu u Davis Cupu, ali ovo što je Mirjana Lučić ostvarila u Kanadi negdje u vrijeme kad je Marin Čilić vratio Hrvatsku u Svjetsku skupinu, odmah je do tih najvećih rezultata i, možda, najbolji. Teško je i nemoguće objasniti kako je netko poput Mirjane Lučić čekao dugih 16 godina da bi opet postala pobjednica na Touru u 32.
- Mikica je čudo.
Bio je to zajednički zaključak Gorana Ivaniševića i novinara koji je vidio pobjedu Mirjane Lučić u Bolu i polufinale u Wimbledonu.
Goran je rekao još nešto:
- Ako je netko ovo zaslužio, onda je to Mikica zaslužila.
Ne znam treba li joj bolji kompliment. Dugo je sanjala ovakav trenutak, očito da je uvijek vjerovala u ovaj nemogući scenarij, a kad je tako, onda ako si dobar, a ona je uvijek bila dobra, sve je moguće. Velika pobjednica kojoj se u nedjelju u Quebec Cityju morala nakloniti velika Venus Williams ali i teniski svijet.