U velikom životnom razgovoru koji je za Večernji list vodio novinar Dražen Brajdić, aktualni svjetski teškaški prvak Filip Hrgović progovorio je o svom putu nakon trijumfa protiv Mosesa Itaume, ogolivši pozadinu priče koja se ne vidi samo u konačnom ishodu u ringu.
Vrativši se u mladenačke dane, Hrgović se prisjetio neobične epizode kada je otišao kod čovjeka koji radi s viskom, što je kasnije ispovjedio jer smatra da to nije u skladu s njegovom vjerom, dok je tadašnje predviđanje o odlasku u Ameriku povezivao s košarkom, da bi na kraju gotovo desetljeće priprema proveo upravo preko oceana.
Govoreći o samim mečevima, naglasio je kako mu brzi završeci nokautom donose veliko olakšanje, ali i da obitelj često ostaje zabrinuta zbog primljenih udaraca, dok svoju neprobojnu bradu nakon dvadeset godina bavljenja boksom objašnjava spojem spartanskog života, samodiscipline, samoće i genetike - tjelesne čvrstine s očeve strane i borbene žestine s majčine strane.
Prisjećajući se odrastanja u obitelji s petero djece, Hrgović je otvoreno govorio o skromnim uvjetima, nošenju naslijeđene odjeće, treninzima u košarkaškim tenisicama, prvim rukavicama iz nekadašnjeg Getroa te kreditu koji je otac podigao za operaciju nosa prije juniorskog Svjetskog prvenstva.
- Živjeli smo skromno, ali da smo bili sirotinja, ne mogu reći. Imali smo za jelo, obući se, mi djeca smo se školovali. Neko vrijeme je čak i tata bio bez posla, bila je borba hoćemo li imati za plaćanje režija. Nije bilo luksuza - prisjetio se Hrgović, dodavši kako nikad nije osjećao da mu nešto fali niti je bio iskompleksiran.
Osvrnuo se i na početak u boksu uz majku Ivu, profesoricu tjelesnog odgoja i bivšu rukometašicu, brata Matiju koji je imao izniman talent prije nego što je zbog urođenog problema s krvlju morao stati, sestru Martu i oca Peru, koji se u početku naljutio i strepio, ali je stajao iza njega. Nakon što je rano postao kadetski prvak Hrvatske, prekretnica mu je bio naslov svjetskog juniorskog prvaka kada je odlučio živjeti za boks i od boksa.
Posebno je otvoreno govorio o trenucima sumnje, psihičkih padova i krizama koje prate dugogodišnji borilački put, prisjetivši se kako je nakratko želio odustati nakon što je klupski idol Mario Preskar doživio zdravstveni kolaps i nokaut.
- Sjećam se kada je boksati prestao Mario Preskar, koji je svima nama u klubu bio idol. On je meni bio Mike Tyson, a doživio je neki zdravstveni kolaps i nokaut, i ja sam tada htio prestati. Tjedan dana nisam dolazio u dvoranu. Mislio sam tada, ako Preskar nije uspio biti svjetski prvak, pa kako ću onda ja. Poslije u karijeri bilo je raznih misli, nekih depresija, propitivanja samog sebe. Svašta čovjeku prođe kroz glavu u 20 godina bavljenja boksom i muka kroz koje prolaziš - ispričao je Hrgović.
Velik dio razgovora posvetio je i uspomeni na pokojnog oca, kojeg su u obitelji zvali "Pero Istina" zbog njegove pravednosti, čvrstih načela i sudjelovanja u Domovinskom ratu. Istaknuo je kako mu otac strašno nedostaje te da mu je skidao pritisak riječima da boks nije cijeli život i da neće biti smak svijeta ako ne uspije, dok ga je znao poslati da se provoza tramvajem od Dupca do Jelačić placa i vidi kako žive obični ljudi.
Dodao je i kako je prvi trener Leonard Pijetraj znao reći da bi davno bio svjetski prvak da ima glavu kao otac, dok je prvi promotor Sauerland imao dojam da u razgovoru s njim ima posla s čovjekom koji na računu ima 200 milijuna eura.
Dotaknuo se i Olimpijskih igara na kojima, kako smatra, nije bio u najboljoj formi dijelom i zbog loših odnosa s tadašnjim trenerom Pijetrajem i promjena u treningu, dok je u polufinalu izgubio od Tonyja Yoke, povukavši paralelu između svog puta do svjetskog trona i Francuzova kasnijeg razvoja karijere.
Govoreći o svom identitetu, istaknuo je da mu je od prve profesionalne borbe ulazna pjesma "Geni kameni" Marka Perkovića Thompsona, unatoč savjetima nekih bliskih ljudi i razmišljanjima o sponzorima. Ponosan je na svoje hrvatstvo, domoljublje i kristoljublje, a ako dođe do obrane naslova u Hrvatskoj, rado bi ponovno zvao Thompsona - koji mu je nakon osvajanja svjetske titule poslao poruku i ponudio svirku na dočeku. Doček je, međutim, svjesno odbio:
- Nisam htio doček, htio sam mir, otići nekamo s obitelji i uživati. To je možda i najpametnija stvar koju sam napravio.
Na kraju se osvrnuo na završetak karijere, poručivši da neće biti "vreća za napucavanje" radi novca, već priželjkuje objedinjavanje pojaseva po svim federacijama kroz mečeve protiv Daniela Duboisa i Agita Kabayela, uz otvorenu opciju i za veliku ekshibiciju, dokle god osjeća strast i zdravlje.

Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....