Nikola Jokić je pravi vulkan emocija, čudesni Srbin iz dnevne sobe razotkrio svijetu veliku tajnu

Kad je prije koju godinu Nikola Jokić, u nažalost rijetkim zgodama kad je plasirao svoja razmišljanja u javnost, kazao kako ljudi na ovim prostorima "ne vole sport, nego samo pobjednike", bilo je jasno da je ovaj košarkaški genijalac i te kako zanimljiv i izvan terena.

Međutim, u nekoj ravničarskoj nirvani u kojoj je pronašao svoj mir, Jokić je u pravilu, posebno ovdašnjoj sceni, nedostupan. Stvar se promijenila u dvosatnom podcastu X&O‘s CHAT, u kojemu je otvorio dušu novinarskom intimusu Edinu Avdiću, najboljem TV komentatoru košarke na ovim prostorima. Što je sve Nikola Jokić govorio pročitajte ovdje.

I tu smo mogli, iz sigurnosti njegove kuće u Denveru, saznati puno više o Nikoli Jokiću nego što smo do sada mogli. NBA prvak, trostruki MVP sezone i jednom MVP finala, čovjek za kojega će neki ruku u vatru staviti kako je trenutačno najbolji igrač svijeta, a i na vječnoj listi najvećih morao bi prilično dobro kotirati, čovjek koji je promijenio i vječne ljestvice ovdašnjih heroja, predstavio se kao čovjek koji je vješto skrivao, jer tako mu je vjerojatno bilo lakše, koliko mu je stalo.

Na kraju dana, ako radiš nešto u čemu postaneš najbolji, onda to ne možeš raditi tek tako i moraš to raditi s hrpom emocija koje nosiš na rukavu,

A Nikola Jokić je vulkan emocija. Ne samo jer se, kako je otkrio, često rasplače na dragu mu pjesmu, ne samo zato jer voli društvo, nego i zato jer duboko proživljava svaku utakmicu. Slušajući kako priča o tome koliko gleda košarke, kako se priprema za protivnike koji ga čuvaju ili sustave igre koje zatiče na suprotnoj strani igrališta, shvatite da sve ono što producira iz utakmice u utakmicu - a on je sam svjetski vrh unazad šest sezona - nije slučajno.

Zaboravite pri tome narodne predaje i mitove. Kad pogledate bilo koju sljedeću utakmicu Nikole Jokića, a pri tome ste imali prilike uživati u dvosatnoj ispovijedi, bit će vam jasno kako je talent samo jedna od pretpostavki za uspjeh. Mogli bismo i raspredati o tome što je to točno talent. I pri tome se složiti kako je talent kao termin prostituiran do beskraja dok većina onih koji će o njemu govoriti misli tu samo na tehničku izvedbu. A ima tome desetak godina kad je Ivan Ljubičić, također jedan od onih čije misli prerijetko čitamo, posložio priču kako je u definiranju talenta tehnička izvedba samo jedan dio. Na to dodajte široki raspon alata od fizičkih predispozicija, preko trenažnih kapaciteta koji kod svakoga nisu isti, pa sve do tolerancije na bol. Kad se sve to podvuče, i još masu toga, imamo talent.

Vratimo se Nikoli Jokiću. U svom razvoju, ovaj u dva sata nije spomenuo agenta, ali jest cijelu galeriju iskusnih igrača, u veteranskim godinama, od kojih je upijao, učio. Ne samo igračke tajne, nego i način na koji se treba ponašati, na koji se treba odijevati, na koji treba komunicirati. U jednom dijelu tog razgovora slično je govorio i kada je objašnjavao kako se treba ponašati u kafani. Ali, i to je dio priče koji je njemu, očito, važan.

Usput je fascinirala brzina kojom je govorio, s kojom je skakao s teme na temu, kao da je sve što želi reći, a bilo je toga, odlučio reći baš tada, u ta dva sata. Pa da ga se ne smara više.

Ta brzina dok je pričao negdje se preklapala s brzinom s kojom misli dok igra. Dok nemoguće postaje toliko lako da svaka obrana mora kleknuti.

Nikola Jokić je pri tome dao više savjeta nekom sportašu u nastajanju nego što bi ih ovaj mogao shvatiti u mladoj, ranjivoj dobi. On je bio kapacitet za upijanje, on je imao talent, ne tehničku izvedbu, nego baš talent da svaku vježbu koja mu se pokaže usvoji odmah, ne nakon niza ponavljanja, nego je niz ponavljanja iskoristio kako bi istu tu vježbu, koja se pretvorila danas u njegov igrački specijal, doveo do savršenstva.

Njegovi postoci šuta nisu puka slučajnost, nego pomno birane situacije na terenu, pozicije iz kojih postaje neumoljiv, pozicije u kojima šutira s najvećom komocijom. Čitanje igre nije se dogodilo u neistražnom dijelu Svemira, nego u situacijama koje naporno vježba, u situaciji kad prima loptu, a na njemu je netko iste visine, a drugi put netko puno niži.

Njegova dominacija nad konkurencijom nije nastala onako usput, nego se on prilično studiozno priprema za svakog protivnika. Posebno za one silno potentne koji su se tek pojavili u NBA-u.

Da, on je poslao i poruku o tome kako mu je neprihvatljivo, čak i ružno kad se neki od vremešnih asova prema njegovoj generaciji igrača odnose s nepoštivanjem. Tvrdi kako je današnja košarka bolja od one nekada, jer je sve na svijetu jednostavno bolje i u svemu se napreduje. Pri tome ne umanjujući vrijednost svakog nositelja kvalitete u epohi, svjestan da bi takvi i danas radili veliku razliku.

Teško mu padaju i neki mitovi o NBA-u prema kojima se ne igra obrana do play-offa i u kojima se niti ne događa ništa pametno do doigravanja. Ne shvaća zašto ljudi o nečemu govore kad to ili ne gledaju ili kad gledaju ne vide što gledaju.

Na kraju je ostalo nekoliko istina. O tome kako je pobjednik uvijek sam. I kako je uski krug ljudi, barem u njegovu slučaju, njegov alat za ostati s dvije noge na zemlji, spreman povremeno, ali samo povremeno izaći u svijet. Noseći usput dvije poruke koje je dobio od majke. U pobjedi se ne uzvisi i u porazu se ne ponizi. I još jednu. Možda i važniju. Uvijek ciljaj Mjesec, jer i ako promašiš, ostat ćeš među zvijezdama.

I na kraju ti ostane žao. Jer, trajalo je samo dva sata. I tko zna kad i tko zna gdje.