Bilić je prošao kroz pakao kakav nije doživio 18 godina. Iz njegova kruga sada stiže vrlo jaka poruka

Tri poraza zaredom, jedanaest primljenih golova u dvije utakmice, najteži poraz u povijesti, pa još jedan pad za kraj. A onda - pljesak.

Poljud je, eto, Slavena Bilića ispratio drukčije nego što bi sugerirao hladni pogled na posljednjih desetak dana. Hrvatska je izgubila od Španjolske 1:2, bio joj je to treći poraz u nizu, ali stadion nije zviždao. Naprotiv, uslijedio je aplauz momčadi koja je ponovno izgledala živo, kompetitivno, hrabro, dovoljno svoja da se ne sakrije iza kvalitete suparnika i dovoljno ozbiljna da nakon svega ipak ostavi dojam kako ova priča nije završena. A možda je baš taj pljesak najbolja završna scena deset dana koji su gotovo pojeli Bilićevu revoluciju prije nego što je ona uopće počela. Deset, realno, najtežih dana Slavena Bilića. Ne striktno nogometno, nažalost...

Počelo je gotovo idealno: Prag, pobjeda 2:1, Hrvatska življa, okomitija, agresivnija, Modrić, Perišić i Kovačić kao da su ponovno dobili prostor u kojem njihov nogomet ima više zraka. Nije to, budimo iskreni, bila revolucija u smislu rušenja svega što je bilo prije njega, niti je Bilić došao objasniti kako je prethodno desetljeće bilo pogrešno, ali bilo je jasno da želi nešto promijeniti, ubrzati, nadograditi. Bilić, da se razumijemo, nije preuzeo reprezentaciju u raspadu, Hrvatska je u posljednjem periodu i dalje uredno pobjeđivala slabije suparnike, kvalifikacije za Mundijal riješila je bez poraza, ali od Eura 2024. sve se teže moglo ignorirati da protiv najboljih ne izgleda kao prije: na Euru nije pobijedila nijednom, u Ligi nacija bilo je više oscilacija, premda i velikih večeri poput Francuske u Splitu, na Mundijalu je odradila ono što je morala, ali protiv Engleske i Portugala ostala kratka i otišla kući ranije nego što se posljednjih godina navikla. Dalićev ekspertni model, ukoričen u srebro i broncu, počeo je gubiti moć... Hrvatska Zlatka Dalića, naime, godinama je znala "ostati" u utakmici, usporiti ritam, smanjiti broj događaja, odvesti sve prema 70., 80., 90. minuti, produžecima, odnosno prostoru u kojem iskustvo, mirnoća i individualna klasa znaju kreirati svoju zonu komfora, ili u prijevodu tamo gdje se najbolje osjeća.

Ostankom Luke Modrića održao je potrebnu stabilnost, no mora biti svjetan da mora bolje

NIKOLA BRBOLEZA Cropix

Kada se, vratimo se pola godine unazad, tijekom proljeća odugovlačilo produljenje Dalićeva ugovora, oko kojeg je okolišao najveći izbornik u povijesti - što je u mnogočemu ključan detalj! - Bilić je prvo odbio nekoliko ponuda, a ujedno je krenuo skicirati nešto drugo: više presinga, okomitosti, igrača prema naprijed, rizika. Ideja koja se bistrila bila je stvoriti konstrukt igre u kojoj ekipa neće prvenstveno misliti kako ostati živa, već pokušati uzeti utakmicu prije nego što ona postane pitanje preživljavanja.

- Baza je ista, ideja naoko hazarderskija, ali on smatra da je to nadogradnja postojećeg sustava, koji mora odgovarati profilu igrača, a nema ih 100 - čuli smo nakon imenovanja, odnosno povratka iz kruga onih koji ga znaju.

Ostankom Luke Modrića održao je potrebnu stabilnost, no mora biti svjetan da mora bolje

NIKOLA BRBOLEZA Cropix

I da, u Pragu je izgledalo dobro, pa je došla Španjolska, a onda - Engleska. Jedanaest pogodaka u dvije utakmice. I odjednom je ideja koja je nekoliko dana ranije izgledala svježe i uzbudljivo preko noći postala nacionalno pitanje. Ne samo nogometa. Ako, na tren, ostanemo na terenu, ono što je protiv Češke izgledalo kao hrabrost, protiv Španjolske i Engleske izgledalo je kao brisani prostor, previše tranzicije i situacija u kojima protivniku otvaraš, pa zapravo - sve.

- To je poraz koji će me proganjati cijeli život. Te noći želio sam otići odmah nakon utakmice, ne samo kao hrvatski izbornik nego kao trener općenito - opisao je jednom poraz od Turske na Euru 2008. godine.

Ipak, stariji, iskusniji i valjda svjesniji svega što nogomet može napraviti čovjeku, vratio se završiti posao. Nije, međutim, mogao očekivati rujevičku sramotu, za koju nema opravdanja, ali još manje sve ono što se valja još od srpnja, a svoju je kulminaciju doživjelo upravo ovih dana. Ako je, naime, Njemačka 1996. najgori igrački trenutak Slavena Bilića, a Turska 2008. izbornički, posljednjih deset dana možda su bili najteži period njegova sportskog života uopće. U takvom kontekstu čak i engleskih "007" počinje djelovati gotovo sporedno. Paralelno s nogometom, dakle, trajala je i neka druga utakmica - lavina s društvenih mreža dobivala je sulude narative, u priču su ulazili dežurni "opći komentatori" koji su nogomet preko noći prepoznali kao novu pozornicu vlastite važnosti, pa se na ono što je već mjesecima tinjalo samo dolijevao novi benzin. Priča koja je mogla, pa i morala, biti ugašena puno ranije pretvorila se u nešto sasvim drugo.

Kod Bilića, doduše, to nikada nije bilo sasvim novo, jer on nikad nije bio tipična persona hrvatskog nogometnog establišmenta. Pravnik, roker, lik koji se nije bojao govoriti o društvu i politici, koji je uvijek virio izvan ustaljenog okvira nogometnog autoriteta, čovjek koji nosi - zamislite! - majicu Che Guevare, ali daje podršku hrvatskim generalima; čovjek koji je kukove ostavio na Stade de Franceu 1998., ali je, eto, problem što se pojavio na Dežulovićevoj promociji "Bilog libra". Čovjek koji u Pragu zaboravi na ruku na srcu, iako je desnicu tamo smještao u prijašnjih stotinjak puta, postaje - antihrvatski element. Bez zaštite. Zvijer je tada postala gladna. I bolesno neutaživa. Uglavnom, povratnički Bilić pobijedi prvu utakmicu i mora objašnjavati domoljublje. Izgubi drugu i mora objašnjavati nogomet. Izgubi treću 0:7 i mora objašnjavati sve. A onda, eto, izgubi i četvrtu - i dobije pljesak.

U deset dana, suludih deset dana.

Reakcija igrača prije, tijekom i nakon utakmice sa Španjolskom pokazuje da stoje iza izbornika kojeg se difamira - tamo gdje ne treba

ANTE CIZMIC Cropix

Uz tri poraza, jedanaest primljenih pogodaka u dvije utakmice i potrebu da ozbiljno preispita vlastitu ideju i viziju, Bilić je istodobno živio i neku potpuno paralelnu stvarnost. I upravo tu, gledajući u retrovizor, možda leži najveća razlika između Bilića iz 2008. i Bilića iz 2026. godine: tada ga je, sjetimo se, jedna utakmica dovela do toga da se zapita želi li uopće više biti trener, a danas, nakon deset dana u kojima je doživio gotovo kompletan repertoar novodobne atmosfere rušilaštva, polarizacije i ekstremizacije, iz njegova bliskog kruga stiže sasvim drukčija poruka:

Reakcija igrača prije, tijekom i nakon utakmice sa Španjolskom pokazuje da stoje iza izbornika kojeg se difamira - tamo gdje ne treba

ANTE CIZMIC Cropix

- Sve zna, sve vidi, pa nije slijep. Nije očekivao ovakvu dramu, stres, ludilo koje izlazi van granica travnjaka. Jest, nisi u krivu, ovo je 10 najtežih dana Slavena Bilića unutar nogometnog okruženja. Ali to ga ne može pokolebati ni milimetra. Dapače!

Porazi će ga, jasno, natjerati na korekcije. I sam priznaje da su one nužne, noć nakon Engleske bila je neprospavana, tražio je razloge debakla, zajedno sa stožerom bistrio odgovore da će možda put prema onome što želi morati biti postupniji.

- Ne sjećam ga se tako potištenoga. No, isijavao je odlučnost, bez obzira što god tko pričao. Znajući da bi najlakše bilo dići ruke. Nije to apologeza, jer imam dojam da ga to ne dira. Ima snažnu potrebu, želju i ideju kako postaviti stvari, ali za to će mu očito trebati vremena, koje u ovoj skupini baš i nema. Ali, reakcija igrača u svlačionici, i na Poljudu konačno, daje mu za pravo, što god tko mislio, pričao, pisao... - slušamo tijekom utorka navečer.

Jasno, jer nakon 0:7, konačno, svaki trener koji nešto vrijedi mora se pogledati u ogledalo i nešto promijeniti. Hrvatska, budimo realni, mora bolje, to nije sporno. Ali zasad nema ni najmanjeg signala da je Bilić posumnjao u osnovni smjer kojim je krenuo. U prijevodu, da: Bilić će se nogometno morati prilagođavati. Ljudski se, međutim, nema kome opravdavati. A oni koji misle drukčije - to je doista samo njihov problem.