Nekad su bili Bilić Boysi. Sada su postali - Bilić Old Boysi. Luka Modrić, Mateo Kovačić i Ivan Perišić u Pragu nisu, međutim, izgledali kao veterani koje novi/stari izbornik čuva, nego kao trojica igrača kojima njegov nogomet itekako odgovara. I to je jedno od ključnih saznanja uvodne pobjede nad Česima...
Slaven Bilić vratio se nakon četrnaest godina, Luka Modrić ponovno je dobio izbornika koji ga je svojedobno uveo u reprezentaciju, Ivan Perišić čovjeka kod kojeg je zapravo počinjao svoj veliki reprezentativni put, a Mateo Kovačić trenera koji ga očito vidi kao jednog od ključnih ljudi nove Hrvatske. Stara poznanstva, međusobni respekt, autoritet koji nije potrebno iznova graditi potvrđen je ne samo kroz pristup kojim se vidjelo da ta prekaljena ekipa čvrsto stoji iza izbornika, već su - mnogo važnije - djelovali kao igrači kojima njegova Hrvatska - odgovara.
Bilić je nakon 2:1 pobjede otkrio zanimljiv podatak: među igračima s najvećom kilometražom bili su upravo Modrić, Kovačić i Perišić. Tri najiskusnija čovjeka u momčadi nisu, dakle, u njegovoj prvoj utakmici dobila ulogu veterana kojima će se prilagođavati ritam, nego su postali važan dio intenziteta koji novi izbornik traži. Hrvatska je bila viša, agresivnija nakon izgubljene lopte, pokušavala ju je vratiti ranije i zbog toga veći dio utakmice provodila bliže češkom golu. A cijeli taj paket novotarija mijenja i njihovu igru.
A možda i najviše Modrićevu. Hrvatski kapetan, naime, posljednjih je godina prečesto morao biti praktički početak, sredina i kraj organizacije napada - spuštati se duboko, nuditi stoperima prvo rješenje, prenositi momčad preko sredine, pa onda još tražiti zadnji pas. U Pragu je dio tog tereta preuzela struktura momčadi. Kada Hrvatska osvoji loptu više, kada joj vezna linija stoji bliže protivniku i kada uz Modrića postoji Kovačić koji može sam probiti liniju, onda on ne mora svaki napad vući pedesetak metara. Ako u priču ubacimo i neminovnu biologiju, to je danas možda i idealan nogomet za Modrića.
Manje trčanja bez smisla, više trčanja ondje gdje utakmica stvarno traži njegovu prisutnost, pa i manje spašavanja loše postavljene momčadi, a više kontrole unutar cijele postavke. Uostalom, pogodak u Pragu možda je najbolja ilustracija: Modrić nije morao graditi cijelu akciju, nego se našao ondje gdje je njegov osjećaj za prostor i dalje na elitnoj razini.
Kod Kovačića je, pak, stvar još izraženija - Bilić ga je poslije utakmice nazvao “krilom u sredini terena”, igračem koji prolaskom može srušiti cijelu protivničku liniju, a to nije kompliment, već i pojašnjenje definicije njegove uloge u ovoj reprezentaciji. Godinama se, sjetimo se, oko Hrvatske postavljalo pitanje mogu li Modrić i Kovačić zajedno jer obojica vole loptu i dolaze po nju duboko. Bilić je u Pragu pokušao okrenuti cijelu priču: zašto bi Kovačić morao biti drugi organizator igre, kada, eto, može biti prvi čovjek progresije? On je uostalom najbolji kada primi loptu licem prema naprijed i kada mu se otvori koridor. Nije igrač kojem treba dvadeset dodira da bi momčad pomaknuo deset metara, već onaj koji jednim prodorom može izbaciti trojicu suparnika. I to je koncept u kojem se i Modrić i Kovačić na neki način međusobno oslobađaju.
Ivan Perišić je, konačno, možda najčišći primjer koliko Bilićeva postavka može odgovarati senatorima. Kao lijevi bek dobio je cijelu stranu, ali ne u klasičnom smislu obrambenog beka. Ideja je bila s loptom gurati cijelu kompoziciju visoko, što je omogućavalo Perišiću da napada prostor, ulazi u završnicu i radi ono što radi cijelu karijeru - dolazi iz drugog plana i stvara višak. Franjo Ivanović mu je čistio i oslobađao koridor, a isto se očekuje i kada se u startnu postavu vrati Martin Baturina. Pobjednički pogodak, simbolično, stigao je upravo nakon njegova ubačaja. Kada se tome doda činjenica da je Bilić podignuo Hrvatsku s periodima visokog presinga i pokušaja brzog reposjeda, stvorio se gotovo savršeni okvir za igrača koji i danas fizički može ponavljati sprintove i koji ne treba pet minuta odmora nakon svakog napada. Bilić je prije utakmice rekao da bi, kada bi imao dva Perišića, vjerojatno koristio oba. U Pragu je bilo jasno i zašto...
Priča o Bilić Old Boysima, dakle, nije samo priča o odnosu i zajedničkoj prošlosti, nego prije svega o onome krucijalnom - nogometu. Bilić im je već u prvoj utakmici ponudio reprezentaciju u kojoj njihove najbolje osobine ponovno dolaze do izražaja: Modriću je smanjio potrebu da nosi cijelu konstrukciju igre, Kovačiću dao prostor da probijanjem linija bude oružje, a ne samo pomoćnik u posjedu, dok je Perišiću otvorio cijeli bok i tražio upravo onu količinu energije na kojoj je izgradio karijeru.
Relikti prošlosti, u biti, sada su - temelj budućnosti...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....