‘Nije korektno reći, no pogledajte koga dovodimo u HNL! Jakirović je pokazao kako treba raditi‘

Pitanje statusa hrvatskih trenera pitanje je i za "više instance", one koji u konačnici odlučuju kome će povjeriti određenu ambiciju, smjer i strategiju. Predsjednike klubova, ali i sportske direktore, ljude koji biraju igrački i rezultatski put. A kada je riječ o Hrvatskoj, teško je pronaći relevantnijeg sugovornika od Ivana Mancea. Kalio se uz Srećka Juričića, pa potpisao neke od najvećih riječkih uspješnica, potom je radio u Pafosu, a posljednje četiri godine kreira uspješnu sportsku politiku turskog Göztepea. I to na doista izuzetan način, o čemu više sljedećih dana...

Zašto je trenutačno toliko etabliranih hrvatskih trenera bez posla?

- U ovome trenutku to je prije svega splet okolnosti. Činjenica je da treneri koji su imali ozbiljniju igračku karijeru lakše dolaze do boljih poslova u ligama petice, a kasnije ih definiraju rezultat i strpljenje vlasnika. Tu putovnica ne igra presudnu ulogu. Ovi drugi, koji su se gradili isključivo kao treneri, imaju višestruko teži put i njih treba stotinu puta više cijeniti. Sergej Jakirović je, primjerice, pokazao kako trener treba razmišljati, raditi i probijati barijere. Kad je odlazio u Kayseri, informacije koje su dolazile bile su katastrofalne. Mislio sam da će odbiti, ali nazvao me i rekao: "Ako sam trener, napravit ću nešto i otvoriti si tržište." Upravo se to i dogodilo. Pokazao je znanje, kvalitetu i hrabrost. S druge strane, neki nisu iskoristili prilike koje su dobili na vrhunskoj razini, iako nije sve (bilo) samo na njima.

Je li se promijenila percepcija HR-trenera u inozemstvu i bi li bolje prolazili da imaju portugalsku, španjolsku ili talijansku putovnicu?

- Možda nije politički najkorektnije reći, ali percepcija putovnice postoji. Pogledajte samo koga mi dovodimo u HNL. Ne dovodimo najboljeg bosanskohercegovačkog, srpskog ili bugarskog trenera, nego često uzimamo zadnje Talijane ili Španjolce koji u svojoj sredini nisu uspjeli dobiti priliku. Ako iza sebe imaju ozbiljnu igračku karijeru, još bolje, jer je to u javnosti odlično prihvaćeno. Istina je da putovnica puno znači, ali opet se vraćam na Jakirovića, koji je imao hrabrosti razbiti te dogme. Danas imate ljude koji su završili Akademiju u Portugalu i predstavljaju se kao veliki stručnjaci jer imaju fotografiju s Joseom Mourinhom, iako su možda s njim proveli dva tjedna i slikali se na tartan-stazi. S druge strane, naši treneri često imaju previše ponosa. Malo će ih danas otići, primjerice, u Hull učiti od Jakirovića jer smatraju da im je to ispod časti. Kad sam u Göztepeu imao priliku dovesti hrvatskog trenera, razgovarao sam s dvojicom i obojica su odbili jer je klub tada bio u Drugoj ligi. Na kraju je došao Bugarin koji je ovoga ljeta imao ponudu Fenerbahçea. Ako vjeruješ u svoje znanje, moraš prihvatiti izazov i dokazati da si taj.

Da sutra na stol stignu dva potpuno jednaka životopisa, jedan hrvatskog, drugi portugalskog trenera, bi li Portugalac imao prednost?

- Rekao sam to i kroz vlastiti primjer. Prilika ne bira, a na kraju ni putovnica ne odlučuje. Ako imaš kvalitetu, moraš otići, boriti se i dokazati da vrijediš. Uostalom, upravo su tako karijere gradili i naši najveći igrači.

Vrijedi li teza da mi sami ne cijenimo dovoljno hrvatske trenere, iako njihova kvaliteta očito raste?

- Mi Hrvati imamo taj kompleks manje vrijednosti. Klanjamo se strancima, bilo da su igrači, treneri ili sportski direktori. Teško prihvaćamo kada naš čovjek uspije, odnosno odmah mu tražimo mane. Neki su vrhunski treneri iz naših klubova ispraćeni uz podsmijeh ljudi koji im ne mogu ni kopačke obrisati. Nogomet je internacionalan posao. Ja već pet godina radim u inozemstvu i želim da svojim radom otvorim vrata nekom hrvatskom treneru ili sportskom direktoru. Moramo više cijeniti sebe kako bi nas više cijenili i drugi, ali pritom moramo ostati racionalni, kolegijalni i realni.