Od jutra su postojali samo dresovi navijača Curaçaa. U hotelu, na ulici, na tržnici, gdje god čovjek zađe netko se šeta u plavom. Mnogi su rođeni u Sjedinjenim Državama, a karipska zemlja sa 155 tisuća stanovnika pod vlašću Nizozemske najmanja je ikad na Mundijalu.
- Jeste li gledali kako smo osvojili bod s Ekvadorom? To vam govori da je Gianni Infantino u pravu kad je proširio Svjetsko prvenstvo – komentirali su nam veseli otac i majka i njihovo dvoje djece.
- Naši su dečki junaci, a Eloy Room svetac – smijao se ‘pater familias‘ Leandro, čije ime dijeli i ponajbolji igrač Bacuna, čiji je dres odjenuo sin.
Nogomet je čudo i po tome nema premca. Gdje god malo dublje uđe, postane religija. Gledaš društvo sa Curaçaa i diviš se. Ti ljudi danas ne znaju za drugo nego za nogomet, ne nose dresove Messija ili Ronalda nego svojih heroja.
Čari Mundijala
Nekoliko sati kasnije. Philadelphia kao da je presvukla ruho. Na svakom koraku – Obala Bjelokosti. Smiju se, snimaju na ulicama, javljaju se, kome već, razdragani kao da su svi taj čas dobili na lutriji. Njihova reprezentacija svladala je Curaçao 2:0 i sa šest bodova glatko prošla dalje. I to prvi put. Daleko su ozbiljnija priča s Bonnyjem,Yanom Diomandeom, Pepeom, Diallom... Prijepodne sam se pitao gdje su. Samo Curaçao, nigdje Obala Bjelokosti. Na utakmici i nakon, odnekud su niknuli. Nakon pobjede pun ih je grad, za jednog sam uvjeren da mi je ujutro prodao slušalice. SAD su zemlja u kojoj svi imaju brojnu dijasporu. Prvo su radili, poslijepodne navijali. To su čari Mundijala.
Tako će i Ganci. Hrvatski navijači stižu u ozbiljnom broju, ali upravo na istočnoj obali SAD-a ima puno Ganaca. U New Yorku oko 35 tisuća. Svojoj reprezentaciji dat će značajnu podršku.
‘Hrvatska nam je uzor! Ako vi možete u finale, možemo i mi pobijediti‘
Privodi se kraju dio Mundijala u kojem su se mnoge reprezentacije prije svega predstavljale, neke i prvi put na najvećoj smotri, a od šesnaestine finala kreće za ozbiljno. Strogo natjecateljski i vjerojatno s manje romantike. Curaçao je otišao kući, ispratili smo ga iz Philadelphije, a u domovini svima ponos seže do neba.
- Hrvatska je svima nama malima uzor. Ako vi možete u finale, možemo i mi jednom pobijediti utakmicu na Svjetskom prvenstvu. Nadali smo se protiv Obale Bjelokosti, ali loše je počelo. Vratit ćemo se, mi se znamo boriti – komentirali su dečki i djevojke u plavom. Na kraju dana. I to je dnevnik Mundijala. Onoga u kojem se ne govori o milijunima, a s kojeg se nose sjećanja za cijeli život. Čije se emocije radost i kad u tri utakmice imate jedan bod i razliku pogodaka 1:9. Znaju da su se upisali u povijest.











Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....