Nekad su i Dom sportova i Blau Grana bili puni, a na utakmice je dolazio i kralj

Barca je uvijek Barca. Barcelona danas nije najskuplji rukometni tim u Europi. Sva kriza u sportskom društvu katalonskog ponosa osjetila se i na njima. Što su mogli, pustili su u posljednje vrijeme. No, Barca, koja u četvrtak od 20.45 sati (Arenasport 3) je uvijek spremna, ako je nužno, izdvojiti koliko treba da bude dio vrha Europe, makar danas ni blizu nije najskuplja momčad Lige prvaka. Tako su, recimo, vratili ove sezone Fabregasa iz Veszprema i s njim potpisali doživotni ugovor.

Barca je 12 puta bila prvak Europe, a na klupi Barcelone je Antonio Carlos Ortega, čovjek koji je apsolutni rekorder u pojedinačnom smislu s osam osvojenih naslova u ovom natjecanju. Svih osam osvojio je s Barcelonom, šest puta kao igrač velike Riverine Barcelone i sada dva puta kao trener. Uz njega je na klupi još jedna velika legenda, možda i najveća vratarska svih vremena Tomas Svensson. Za takve ljude nema tajne u rukometu.

Od Svenssonove vratarske kombinacije Nielsen – Hallgrimsson počinje jako puno danas kada je riječ o Barceloni. Dva briljantna vratara koja mogu sami dobiti utakmicu. Ispred njih je obrana 6–0 u sredini sa Šveđaninom Carlsbogardom te Francuzima N’Guessanom i Fabregasom. Iz nje je otišao Petrus u Veszprem, ali to se skoro i ne osjeti. Iz te obrane ide kontra, a tu su pravi pakao desno Abello i Janc, koji je u nedostatku ljevaka prvi desni vanjski jer je najsvestraniji igrač momčadi. Lijevo mali Dani Fernandez, kojeg su vratili iz Stuttgarta nakon što se pokazao u dresu reprezentacije Španjolske. Pridružili su mu lijevo i sina legendarnog Davida Barrufeta, Iana, koji je lani odlično igrao u njemačkom Melsungenu i proglašen je najboljim mladim igračem Europe. U tom sustavu mijenjaju se samo imena.

Glavni napadač je Dika Mem. No i bez njega Barca je super jaka, makar tu treba reći da su ove sezone ostali i bez Richardsona, koji je otišao u Wislu, pa ako je nešto problem, ta pozicija bez njih dvojice sigurno bi mogla biti.

Lijevi bekovi su čvrsti Carlsbogard i N’Guessan, a najviše promjena imaju na sredini, gdje u prvi plan sve češće dolaze Domen Makuc i Petar Cikuša, dvojica još uvijek mladića. A kao osigurač stigao im je i iskusniji egipatski srednjak Seif Elderaa.

Na crti je tandem Fabregas – Frade, superbitan i za obranu i za napad.

Barca nema novac kao PSG ili Veszprem, nema s tom činjenicom možda ni individualnu kvalitetu kao nekada, ali Barca ima sustav koji se radi godinama, ima na čelu vrhunsku struku, iza nje direktora Enrica Masipa, koji jako dobro zna kako popuniti momčad u trenucima kada nije lako. Njihov pik sada su braća Costa i Fis Ballester, dogodine će vratiti Hernandeza, prodat će skupog Nielsena u Veszprem, pa Makuca u Kiel. Barca nije kao nekad, nije najskuplja, ali Barca će uvijek biti Barca i za ekstra će uvijek, kakva god kriza bila, imati sredstava.

Zagreb - Barcelona: Petar Topić

DAMIR KRAJAC Cropix

Priča o Zagrebu i Barceloni jedna je od najdugovječnijih u europskom rukometu uopće. Makar je dominacija Barcelone bila velika, svi su je uvijek smatrali posebnošću, što samo govori o statusu Zagreba u europskom rukometu.

Stvaranje jake, posebne Barcelone itekako je vezano uz Zagreb, koji je dominirao početkom 90‑ih. Tada se Riverina Barca tek počela pojavljivati na velikoj sceni. Prije toga imali su finale koje su izgubili od SKA Minska i naslov koji su ’90. osvojili protiv Proletera u Zrenjaninu, ali nisu imali konstantu.

Često pričamo o Zagrebu i finalu protiv Wallaua, a treba znati da je baš te godine Wallau u polufinalu pobijedio Barcelonu. I Barca je polako počela, uz pomoć nogometnog diva kojeg su tada nosili Romário, Koeman i Stoičkov te talentirani Guardiola, liječiti frustraciju, pojačavati se i izrasti, na motivu koji im je između ostalih dao i Zagreb, u najbolju momčad svih vremena.

Te 90‑e bile su apsolutno Barcine, potpuna dominacija savršenog stroja koji je napravio Valero Rivera. Nitko tu realno nije imao šanse. Sedmorka Svensson – Guijosa, Ortega – Šepkin – Masip, O’Callaghan, Urdangarin gazila je sve pred sobom. Igrali su pet finala zaredom i osvojili pet naslova prvaka Europe, prvi od tih protiv Elgorriage, posljednji od tih protiv Kiela. A ona tri između osvojili su protiv Zagreba i te atmosfere ostaju neponovljive u europskom rukometu ikada, posebno one iz Ledene dvorane koja, uz svu svoju moć, nije uspjela srušiti tu savršenu Barcelonu koja je odnijela mnoge snove. Bili su moćni na terenu i izvan njega; redovit posjetitelj utakmica u Blau Grani bio je španjolski kralj Juan Carlos čiji je zet Iñaki Urdangarin bio jedan od ključnih igrača te velike momčadi.

Zagreb je bio borben, pokušavao, ali nije uspio. Frustracija je dominirala, pa su tako ostale i scene u kojima pokojni Vlado Nekić, tada asistent Kljaića, čupa zviždaljku iz usta austrijskog suca usred Blau Grane, ali i scena u kojoj su, u tijeku utakmice u Domu sportova, po glavi doslovno dobili danski suci koji su se s razlogom bojali svoje sjene, ili scena u kojoj nespretni Barrufet koljenom dočekuje Džombu u letu prema golu, što je, na sreću, dobro završilo. No, Zagreb više od boda protiv te Barce nije uspio osvojiti. Taj jedini bod osvojio je golom Zlatka Saračevića sa sirenom za 22:22.

Barca je ostala uspješna, Zagreb više nije u europskim okvirima, ali ni ova Barca, koliko god dobra, nema težinu one najveće iz Riverina doba.

Moćna Barcelona privlačila je i hrvatske igrače. Prvi od svih bio je Patrik Ćavar oko kojeg se mreža plela dugo, i onda je 1997., u špici karijere, kada je bio po mnogima najbolji na svijetu, Pako otišao u Riverino carstvo. I, naravno, savršeno se uklopio u stroj koji je s njim bio i jači, a Španjolci su rekli tih godina da je baš Ćavar bio najbolji igrač Barcelone, što je bio strašan kompliment. Ćavar je s Barcelonom osvojio tri od pet naslova u tom vremenu, tri španjolska naslova u tada daleko najjačoj ligi svijeta i tri Kupa kralja, pa i danas je posebnost Blau Grane kada god se u njoj pojavi.

Drugi na listi Hrvata u dresu rukometne Barcelone je Davor Dominiković, koji je dres Barcelone nosio od 2004. do 2006. godine i osvojio Ligu prvaka te jedan domaći naslov. Tako su Pako i Davor ušli u legendu kluba koji ima najviše naslova prvaka Europe u povijesti – 9.Godinu nakon Dominikovića u Blau Granu stigao je Igor Vori, koji je ostao do 2007. i osvojio Kup kralja i domaću ligu. Venio Losert na golu Barcelone bio je od 2006. do 2009. i osvojio s njom dva Kupa kralja. Marko Kopljar igrao je u sezoni 2015./16. i osvojio sve domaće naslove, a Luka Cindrić bio je šesti Hrvat u svetom katalonskom dresu i s Barcom se domogao dva europska naslova.