Igrala se 84. minuta, vrijeme radnje je 1986. godina, kulisa je stadion Azteca u Mexico Cityju sa 115.000 gledatelja oko travnjaka koji je bio pozornica za ustoličenje prvaka svijeta. U finalu je igrala Argentina, na pogon neponovljivog čarobnjaka Diega Armanda Maradone. I Njemačka, koja je tada bila ona silna Njemačka, ona prema kojoj je nastala definicija da se nogomet igra između momčadi od po 11 igrača sa svake strane, a na koncu bi uvijek slavili Nijemci.
Premda je u momčadi bio genijalac kakav je već bio Maradona, premda je sve nekako sugeriralo, pa i u tom finalu, kako bi Argentinci mogli po drugi put postati prvaci svijeta, ali i prvi put s Maradonom, oko osamdesete minute sve je uhvatio neopisiv strah. Argentina je pogodcima Brownea i Valdana imala čistih 2:0 do petnaestak minuta do kraja. Onda su se ukazali Nijemci. Prvo je Rummenigge smanjio, a onda je Rudi Völler izjednačio na devet minuta do konca osnovnog sudačkog vremena.
I tada je Valdano spustio jednu loptu do Maradone, a ovaj je, kako je to samo on znao i mogao, između tri njemačka igrača lijevom nogom poslao okomito dodavanje za Jorgea Burruchagu. Ovaj je letio, postao je neuhvatljiv za njemačku obranu i smjestio pogodak vrijedan naslova prvaka svijeta.
I prometnuo se u legendu za sva vremena.
Jorge Burruchaga tada je imao 24 godine i u toj je reprezentaciji Argentine bio, uz Valdana, jedan od onih koji su se talentom najviše približili Bogu nogometa. Iako će u sportskoj mitologiji taj naslov Argentine iz 1986. ostati upisan kao najveći uspjeh jednog pojedinca u momčadskom sportu, a zagovornici te teze nudit će baš argument kako je Maradona osvojio s Argentinom naslov, a pritom je imao uza se još samo dva ozbiljna nogometaša, baš Valdana i Burruchagu, te su teze vjerojatno bile pretjerane. Ali zgodne za ispričati ih s odmakom vremena.
Taj Jorge Burruchaga odmah se prometnuo u heroja Argentine, a njegov mitski status nije ni do danas nestao. Jorge je imao 24 kad se sve to dogodilo, igrao je za Argentinu do 1990. i u 59 nastupa je skupio 13 pogodaka.
U vrijeme kad je postao svjetski prvak Jorge je već igrao za Nantes u kojemu je proveo sedam godina, da bi jednu sezonu potom odigrao za Valenciennes, a tu je bio uključen u veliku aferu s podmićivanjem u režiji Bernarda Tapiea i Olympiquea iz Marseilla. Ustanovilo se da su tadašnji veznjak Marseilla Jean-Jacques Eydelie i direktor kluba Jean-Pierre Bernès ponudili novac Burruchagi da namjesti utakmicu. On je isprva pristao, ali se kasnije predomislio, pa je uključen u suđenje, nakon kojega je dobio uvjetnu kaznu zatvora od šest mjeseci.
Vratio se u Argentinu, tu je i završio karijeru, a do 2016. godine gradio je trenersku karijeru.
I usput podizao dva sina. Stariji, Mauro, ima 28 godina i nogometaš je, ponikao u River Plateu, jedno je vrijeme čak igrao i za Chievo, ali nije tu ostavio traga, pa trenutačno igra u Urugvaju.
Drugi sin, Roman, ima 24 godine, upravo onoliko koliko je imao tata Jorge kad je postajao svjetski prvak s Argentinom, a Roman je tenisač i trenutačno je u Umagu. Ove je godine upisao svoj najbolji renking karijere, bio je početkom svibnja 56. igrač svijeta, nakon što je u Houstonu odigrao svoj dosad jedini finale na ATP Touru i tu bio poražen od Tommyja Paula, a u Istru je stigao kao 67. na ATP ljestvici.
Roman Burruchaga je vrlo simpatičan mladić i u svojim vezama s nogometom, ali i s recentnim nadanjima na SP-u u Americi, rado je zborio za hrvatske medije u Umagu. Pričao je uoči svog meča s prvim nositeljem Flavijom Cobollijem, ali i uoči polufinala Argentine i Engleske. Znao je da će biti zauzet tenisom i da neće moći pogledati meč za koji je danima živjela cijela Argentina...
- Naše rivalstvo je veliko zbog povijesti koju imamo i zbog rata koji se vodio za Falklandsko otočje. Ova priča nije jednostavna. Trebali bismo je odvojiti od sporta, ali neki Argentinci se i dalje žele "osvetiti" kroz nogomet. Svima je ta utakmica jako važna, neki su otišli toliko daleko da je smatraju najvažnijom ikada - kazao je Roman, koji je iz prve ruke imao priliku vidjeti kolika je to histerija i obožavanje kad je riječ o nogometu u Argentini.
- Mog oca svi u Argentini znaju, on je pravi idol i ja sam jako ponosan što je to baš moj otac.
Tata će tako paralelno u srijedu pratiti nastup sina na drugom kontinentu i utakmicu Argentine i Engleske.
- Kad smo kod kuće, na TV-u je stalno upaljen nogomet, puno više nego tenis. Tenis se gleda samo ponekad, i to ako ja igram. I tata voli tenis, ali znate kako je, prioritet i dalje ima nogomet.
Uostalom, i Roman je krenuo s nogometom. A s čim bi drugo, pobogu...
- Ne znam koji je zapravo razlog da sam izabrao tenis umjesto nogometa, jer sam kao mali trenirao usporedno i nogomet i tenis. U jednom sam se trenutku trebao odlučiti i ispalo je da to bude tenis. Čak i danas ne znam zašto sam tako odlučio, jer ja obožavam nogomet. Ali, evo, ja sam danas jako zadovoljan igranjem tenisa. Tata me nije gurao da se odlučim na jednu ili drugu stranu, ostavio je meni na izbor.
I nije Roman imao problema s time što smo pričali o nogometu.
- Ma na svakom je intervjuu isto, gdje god da jesam na svijetu. Uvijek nekako dođemo do mog tate...
Usput, kako smo razgovarali prije polufinala Argentine i Engleske, Roman je prognozirao kako će biti 2:1 za njegovu reprezentaciju, čak je ponudio i strijelce. Za Argentinu Messi i Julián Álvarez, za Englesku Bellingham...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....