Engleskinja doselila na Hvar i spašava životinje: ‘Jedan me čovjek gađao kamenjem, djeca me zovu vješticom‘

Jana Appleyard je iz Londona preselila u malo mjesto Dol na Hvaru, u kojem brine o 40 mačaka, sedam magaraca, četiri psa i jednom poniju. Njezinu kuću nije teško naći, jer svi u selu znaju gdje živi žena s magarcima. U trenutku kad je novinar Slobodne Dalmacije došao do nje, s volonterkom je upravo čistila dvorište, dok su psi i mačke odmarali. Za oko im je zapela kućica puna sijena, ali i privrženost životinja ovoj dami koja je svoj život posvetila brizi o onima koji se ne mogu brinuti sami za sebe…

Nakon upoznavanja s desetak životinja, pratili smo Janu do terase na kojoj je čekao Ozzy, veseli pas s tužnom pričom. Čitav je život proveo zatvoren u kući, ni uvjeti života mu nisu bili bogzna kakvi… Ali s Janom je Ozzy kao štene, pa dok se mazio s njom, Jana nam je ispričala svoju priču…

Stjepan Mijat Zaninović

- Sve ovo sam kupila prodajom svoje nekretnine u Londonu. Isprva smo prijateljica Jo i ja planirale otvoriti yoga retreat, no ona je odustala, a ja sam uključila tadašnjeg partnera jer je sve bilo ruševina… Nekad sam s bivšim partnerom vodila kuću i B&B. Razišli smo se i on sad traži „svoju polovicu“. Priča je duga i komplicirana, kao većina hrvatskih priča. Postoji mogućnost da izgubim kuću, ali su sudovi spori - već ide pet godina... Danas ovdje ne vodim nikakav posao i pretvorila sam sve u utočište za životinje - kaže Jana, koja zarađuje od online tečajeva joge, koje vodi, i od donacija.

Situacijom sa životinjama na Hvaru nije zadovoljna.

- Nije problem samo s magarcima. Lovci drže pse u kavezima; turisti me zovu i mole da pomognem. Nemam ovlasti. Kažem im: zovite policiju, ali zovite Split - tamo se poziv evidentira i moraju djelovati, pa se onda pritisne i ovdje. Komunalni redari se ne javljaju uvijek; ovo ljeto dovela sam dva psa bez mikročipa. Po zakonu bi morali biti čipirani. Lovci ih dovode s drugih otoka i prebacuju između sebe. Ne kritiziram sve lovce - neki se stvarno brinu o psima - ali ima i onih koji ne bi smjeli imati pse - ističe Jana, koja pojašnjava kako je otočka zajednica mala, ljudi ne žele prijaviti jedni druge, ali nju jesu. Zašto? Kaže da su je prijavili zbog velikog broja životinja o kojima loše brine. Inspektori su izašli na teren i utvrdili, kaže, da to nije točno.

Stjepan Mijat Zaninović

- Na otoku je i puno trovanja; jednog su mi psa već otrovali. Zajednica zna biti neprijateljska: jedan me čovjek optužio da su moji magarci srušili suhozide iako je šest tjedana lila kiša. Čak me gađao kamenjem. Klinci su me vrijeđali na ulici, nazivali „vješticom“. Hvala Bogu, moji psi su veliki pa se osjećam sigurnije - dodaje i ističe kako ima i puno ljubitelja životinja, s kojima se povezala.

Kaže kako je mnogi ne razumiju, jer živi životom u kojem nema godišnjeg odmora. Briga o životinjama zahtijeva neprestani rad. Aktivna je - ustaje u 5.30, liježe poslije ponoći. Cijeli dan je na nogama, čisti i brine o životinjama. Da je lako, nije, priznaje.

- Stalno se pitaš kako ćeš nahraniti sve - ali nekako se uvijek nađe dobra duša koja pomogne. Prijatelji s kućama na otoku me voze veterinaru, pomažu oko sterilizacija. U Eko Hvaru i sličnim grupama trude se gurati stvari naprijed: što više steriliziramo, to će manje bolesnih mačaka završiti kod mene. Neke su sretne i slobodne vani, ali bez sterilizacije populacija eksplodira i šire se bolesti. Neki dovuku mačku koja će ionako umrijeti; uzmem je, budem s njom da ne umre na ulici - ističe Jana, koja posebno voli magarce.

- Magarci su predivni, imaju prekrasne oči i tako su umirujući. Samo hodanje s njima nevjerojatno opušta. Kada su bili mlađi, znali su biti nezgodni, ljudi su me morali gledati kako trčim niz selo za njima. I biti ovdje s njima, među maslinama, jako me opušta…- pojašnjava.

Ističe kako radi sve to što radi jer - netko mora. Ne može, kaže, zatvoriti oči ako vidi da neka životinja pati.

Stjepan Mijat Zaninović