ZNATE LI?

Gdje idu tijela naših voljenih ljubimaca nakon smrti i smijemo li ih pokopati u svom dvorištu?

U svijetu su groblja za kućne ljubimce uobičajena, a otvaraju se i groblja u kojima se sahranjuju ljubimci i njihovi vlasnici zajedno

Ilustracija

 Matija Djanjesic/Cropix

Znate li što se događa nakon što svom veterinaru prijavite uginuće životinje ili, pak, vaš kućni ljubimac bude eutanaziran? Veterinar je dužan prijaviti i predati tijelo životinje u nadležnu kafileriju (pogon u kojem se spaljuju leševi uginulih životinja).

Agroproteinka iz Sesveta je zadužena za zbrinjavanje leševa životinja, piše Slobodna Dalmacija.

– Nakon uginuća kućnih ljubimaca veterinarske stanice koje nemaju registrirana vozila za njihov prijevoz, obavještavaju našu službu o uginuću te ona dolazi s registriranim, specifično prilagođenim, vozilom Agroproteinke. Čitavi je postupak utvrđen standardom zaštite zdravlja ljudi i okoliša.

Osim ovakva postupka, postoji i način zbrinjavanja uginulih ljubimaca kremiranjem i pokapanjem na groblju kućnih ljubimaca, što je također regulirano propisima – kaže nam Zlatko Heruc, pomoćnik direktora za kontrolu HACCP-a i veterinarstvo, kojega smo upitali što rade s ostacima životinja

– Sukladno članku 8. Uredbe 1069/2009 Europskog parlamenta i Vijeća uginuli kućni ljubimci pripadaju nusproizvodima kategorije 1. Nusproizvodi životinjskog podrijetla s veličinom čestica, koja nije veća od 50 mm, moraju se zagrijavati do temperature u središtu već od 133°C barem 20 minuta bez prekide, pri apsolutnom tlaku od barem 3 bara.

Dobiveni proizvodi (mesno koštano brašno i tehnička mast) se spaljuju – navodi nam, među ostalim, gospodin Heruc.

No, mnogima koji su bili povezani sa svojim ljubimcem, kažu nam veterinari, ne odgovara takav način zbrinjavanja njihova psa, mačke...

– Zakon priječi da se leš kućnog ljubimca zakopa u vrtu ili negdje drugdje, i mi to ljudima kažemo, ali svjesni smo da se vlasnici žele oprostiti od kućnog ljubimca i da ga žele pokopati tamo gdje će moći ponekad odnijeti cvijeće i oprostiti se. No, tako krše zakon, a mi zažmirimo.

Bitno je napomenuti da Agroproteinka zbrinjava lešine sukladno važećim zakonskim propisima, iako ja nikad ne bi volio da ostaci mog psa ili mace tako završe – kaže nam jedan veterinar, koji nije htio reći svoj identitet jer nam je potvrdio da je prekršio zakon, pošto je u vrtu sahranio svoga psa.

Zar ne bi ljubimca bilo lijepo pokopati ili kremirati, a onda negdje položiti urnu? U svijetu su groblja za kućne ljubimce normalna stvar, a čak su otvorena i groblja u kojima se sahranjuju i ljubimci i njihovi vlasnici zajedno. Možete birati želite li sahraniti ljubimca ili ga, pak, želite spaliti u krematoriju, a potom dobiti pepeo.

U Sjedinjenim Američkim Državama najstarije i najveće groblje za kućne ljubimce nalazi se u mjestu Hartsdale (New York), a otvoreno je 1896. godine. Na groblju je svoje počivalište našlo oko 70.000 životinja. U Silver Springu (Maryland) ljubimci mogu "ležati" pokraj svojih vlasnika.

Novo, ali ne i prvo groblje za ljubimce se otvorilo i nedaleko od Zagreba. Spomengaj se prostire na oko 12.700 četvornih metara i smješteno je u Dumovcu pokraj Zagreba. Tamo se može ljubimca kremirati, ali i pokopati u zemlju.

No, Zagreb nije prvi grad koji je dobio groblje za ljubimce. Naime, u gradu Rijeci navode da su se od početka 20. stoljeća do 2004. godine kućni ljubimci mogli sahraniti na groblju kućnih ljubimaca na Kozali u Lukovićima. Groblje je zatvoreno 2004. zbog novog Zakona o veterinarstvu, koji ne dopušta pokapanje životinja u zemlju, već samo spaljivanje u za to predviđenoj spalionici.

– Grad Rijeka skrbi o hortikulturnom uređenju groblja kućnih ljubimaca na Kozali. Stoga, iako se ukopi već godinama ne održavaju, groblje nije zapušteno. Ono sada ima funkciju spomenika, a na većini grobnica vidi se da ih vlasnici posjećuju i danas. Prošetati grobljem kućnih ljubimaca posebno je fascinantno na blagdan Svih svetih kad je ono jednako posjećeno kao i ostala groblja, te ukrašeno cvijećem i svijećama – navode u gradskoj upravi Rijeke.

U Hrvatskoj postoji i privatni krematorij za pse – Pet memo. Psa, macu ili drugu životinju kremiraju, a vama daju pepeo s urnom. Cijene su sljedeće:

Vrlo mali kućni ljubimci (hrčak, papiga) 370 kn; mali ljubimci (kunić, mačka, pas do 10 kg) 790 kn; ljubimci srednje veličine (težine od 11 do 20 kg) 940 kn; veliki ljubimci (težine od 21 do 30 kg) 1230 kn; najveće pasmine pasa (težine od 31 do 45 kg) 1490 kn...

– Sam proces kremiranja zavisi o veličini životinje, a traje oko sat vremena. Za vlasnike kućnih ljubimaca sa šireg područja Zagreba, vrijeme od preuzimanja ostataka ljubimca do predaje urne s pepelom iznosi oko 10 radnih dana. Za ostale dijelove Hrvatske, to je razdoblje nešto duži, ovisno o području na kojem se nalazite i vremenu kada je vaš kućni ljubimac preuzet. Pepeo koji ostaje nakon procesa kremiranja iznosi oko 4 posto težine životinje – navode u toj tvrtki.

– Vlasnici se jako vežu za ljubimce jer su ipak s njima proveli i do 20 godina, pa ih žele i adekvatno sahraniti i oprostiti se od njih. Po sadašnjim propisima uginulu životinju bi trebalo spaliti u kafileriji u Sesvetama, ali iz mog iskustva većina vlasnika to odbija jer želi imati mjesto gdje mogu obići svog ljubimca, pa onda zakopavaju psa u šumama, planinama.

Bilo je situacija kada ih je netko vidio, pa prijavio jer su mislili tko zna što se i tko se zakopava. Zato mislim da bi se to trebalo detaljno urediti zakonom. Također, ako vlasnik ljubimca ima neku svoju zemlju ne vidim zašto ne bi životinju mogao pokopati na svome posjedu, naravno uz poštovanje strogo propisane procedure – kaže Raunig.

Poznata hrvatska spisateljica, ljubiteljica pasa, ali i arheologinja Rujana Jeger je proučavala obrede i sahranu životinja i arheologiju psa.

– Uvidjela sam da se snaga te emotivne veze može vidjeti i kroz rituale sahranjivanja: najstariji do sada poznati kostur psa potječe tako iz jednoga groba gdje je pas sahranjen zajedno s dvoje ljudi, u Njemačkoj – prije čak 14.000 godina – navodi Rujana, uz podatak da je u Izraelu pronađen grob star 12.000 godina, a scena je bila vrlo dirljiva: starija osoba ruku drži na štenetu i oboje leže na boku, kao da spavaju.

– Ukopi pasa su poznati tijekom sljedećih tisućljeća po cijelom svijetu – bilo s ljudima, ili sami, psi su sahranjivani od Japana do Sjeverne i Amerike – ponekad s grobnim prilozima u vidu hrane ili zdjelica i dekica, a u nekim dijelovima Južne Amerike i Egiptu su čak i mumificirani!

Groblja za kućne ljubimce počela su nicati u Europi i Americi tijekom 19. stoljeća, a epitafe i spomenike kućnim ljubimcima poznajemo već i u antičkom razdoblju – navodi Rujana, a piše Slobodna Dalmacija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. ožujak 2024 07:54