Kažu mi vjerni čitatelji ove kolumne (uglavnom su to moji susjedi, ali sreća, živim u neboderu, pa ih ima dosta) da nije pošteno da pišem samo protiv Tite. Njene najgore osobine dijelim sa svekolikim pučanstvom, a Mašenjku ni ne spominjem na taj način. Zar nema nijednu manu - pitaju me.
Mislite, osim što je luda? Pardon, reaktivna, to je službena dijagnoza.
Zapravo, nema. Mašo Mišo je čista ljubav umotana u bijelo krzno. Tita je bandit, ova je ljubav. Jednostavno. Niti ždere vani (dobro, tu i tamo, ali zanemarivo), niti radi nered doma, u stanu je ni ne čujem da urla (osim kad netko zazvoni, ali to je sad druga priča, to joj i sestra radi), neće pojesti moju hranu... Drugim riječima, idealan pas.
Osim...
Pa dobro, ne bih to smatrala manom. Više ispušnim ventilom te ljubavi. Mašenjka (njeno ime je, uzgred, hommage Nabokovu, čiji je "Poziv na smaknuće" jedna od mojih pet najdražih knjiga, hvala svima koji me to nikad nisu pitali) je stalker, čisti. Živimo zajedno gotovo sedam godina i tu se ništa nije promijenilo od prvog dana. Svaki put kad ustanem, probudi se iz najdubljeg sna i pogleda me.
- Spavaj, Splašo, idem do zahoda. Ništa uzbudljivo neću raditi, nema drugih pasa niti će to biti "living la vida loca", idem samo piškiti, ok? Nema potrebe da ideš sa mnom. Eto me za sekundu. Jako te volim, spavaj - kažem ja njoj bar pet puta dnevno kad se ustanem s kauča, kreveta, stolice.
Rezultat varira.
Krenem prema zahodu, hodajući samouvjereno, kao, znam ja da ona leži i ne miče se. Poslušat će me, sigurno. Ovaj put hoće.
Nekad je to pet mojih koraka, nekad dospijem na pola kuhinje, kojiput uspijem otvoriti i vrata, a nekad, kunem se, čak dospijem do vrata zahoda. I onda, kao u kakvom romanu obožavanog mi Stephena Kinga, iza leđa čujem lagano lupkanje šapa. Prođu me srsi kad ih čujem. Eto nje za mnom. Opet.
Nekad ne znam zašto se uopće trudim.
Kad je tek došla, bilo je još i gore. Još uvijek joj koncept osobnog prostora nije jasan do kraja, ali donekle ga je usvojila. Tad nije znala ništa. Trebala su mi tri mjeseca da je naučim da nije prihvatljivo spavati mi na glavi. Stvarno. Negdje pred jutro, njenih 15 kilograma bi se popelo na jastuk i udobno namjestilo, većinom tijela ležeći na mojoj glavi. Naravno da bih se vrlo brzo probudila, uznemirena, s osjećajem težine.
Tri mjeseca, dragi čitatelju.
No, kad je Gospodin Posebni došao u naš život, počela je to njemu raditi. On siroti nije imao psa u životu, nije znao da to ne treba biti tako, pa je trpio. Ulovila sam ga jedno jutro kako joj šapuće, dok se pod čudnim kutem gledaju. Ona djelomično na njegovoj glavi, jasno.
- Čuj Mašo, aj pliz se makni s moje glave. Ono, molim te. Znam da ti je udobno, ali malo si mi teška. Boli me to, znaš. Pa, ako možeš, bio bih ti stvarno zahvalan - šaptao je. Ona ga je promatrala i, kunem se, razumjela ga je u potpunosti. Vidjela sam joj u očima malo zločestog sjaja. No, nije se ni mrdnula s njegove glave.
Otvorila sam jedno oko, poput kakvog pirata, i rekla"Mašo, briši!", a Maša se elegantno pokupila iz sobe i otišla spavati na kauč u dnevnom boravku. On me, šokiran time, pitao zašto vičem tako rano ujutro, da kako mogu, zar mi nije jasno da je ona osjetljiva i preplašena, da će sad imati traume...
- Ma kakve traume, moraš joj reći. Zašto vičem? Pa to nije vikanje. Ja sam iz Dalmacije, mi tako govorimo. Znam ja da vi Englezi to ne možete shvatiti - rekla sam mu, na što me on pogledao sa sumnjom. Nije mi povjerovao.
Rezultat? I dan danas mu spava na glavi.
Koliko često kažem "pa jesam li ti rekla?". Ne prečesto, stvarno. Ali kad god se posvađamo, uvijek to koristim kao oružje protiv njega.
- Čovječe, nemoj mi ništa ni govoriti, pa tebi Maša još spava na glavi?! - kažem mu kao završi argument, nakon kojeg on kapitulira.
I won, again. Thank you, Mašenjko!