Mladić je umro u planini, izgubio mu se svaki trag. Do njega je bio pas koji je tijelo čuvao 23 dana, spasioci u šoku...

Ponovno se naveliko po internetskim bespućiuma dijeli priča o psu koji je uz mrtvo tijelo svog gospodara proveo 23 dana, branio ga od strvinara, divljih životinja i strpljivo je čekao da netko dođe i spasi ih. Mnogi su u komenarima naveli da je priča ‘fejk‘, međutim istinita je i dogodila se 2013. godine, piše Slobodna Dalmacija.

U srcu ledene Patagonije, gdje su vremena surova, planine visoke, a divlje životinje redovno kroče snijegom, ispisana je priča koja je obuzela maštu i emocije čitave Argentine – priča o psu Taleru, simbolu krajnje odanosti. Sredinom srpnja, dvadesetsedmogodišnji Bernardo Quiroz krenuo je na putovanje, ispunjeno nadom i uzbuđenjem, s najmilijima: suprugom, dvoje djece i vjernim njemačkim ovčarom Talerom. Automobilom su došli sve do zabačenih bespuća, ne sluteći kako će to putovanje završiti.

Vremenske nepogode brzo su promijenile tijek njihovih planova. Automobil se zaustavio – kvar u divljini, kilometre daleko od pomoći. Kako je noć padala, a temperature se drastično spustile, Quiroz je odlučio potražiti pomoć. Krenuo je pješice sa Talerom, ostavljajući suprugu i djecu da ih zaklon automobila štiti.

Snježna oluja pogodila je patagonske ravnice. Vidljivost je bila tek nekoliko metara, a vjetar je nosio snijeg, prekrivajući tragove. Zabrinuta obitelj, sami u vozilu, čekali su spas. Dani su prolazili. Internetska i radijska potraga aktivirana je kad su rodbina i vlasti shvatili da su nestali. Ekspedicije za pomoć su krenule u veliku potragu, svaki minut je bio važan...

Naposljetku, spasilačka ekipa pronašla je vozilo s Quirozovom obitelji. Iako su bili promrzli, bili su živi i u iznenađujuće dobrom zdravstvenom stanju – automobilsko sklonište, toplina i odlučnost majke sačuvali su živote djece. No, Bernardo i Talero nisu bili s njima. Potraga se nastavila, ali ono što je spašavatelje čekalo nekoliko kilometara dalje bio je prizor koji je zauvijek ostao utisnut u srcima Argentinaca.

Pod velikom stijenom, na vjetrometini, pronašli su tijelo Bernardoa Quiroza. Pored njega, ispod sloja snijega, stajao je Talero, iscrpljen, ali budan – mjesec dana nakon početka nesreće. Pas je pokazivao tragove pokušaja da grijanjem vlastitim tijelom zaštiti svog vlasnika od zime; dlaka mu je bila ispunjena snijegom. Ne samo to – oko mjesta nesreće, spašavatelji su pronašli tragove lisica i ptica grabljivica, no nije bilo naznaka da su se približili tijelu. Vjeruje se da ih je Talero griženjem i lajanjem otjerao.

Inspektori su odmah uočili da pas ne dopušta nikome da se približi tijelu. Lajao je, režao, branio, sve dok mu nisu prišli Bernardovi rođaci i tiho ga umirili. Talero je bio gladan, dehidriran i iscrpljen, ali živ – čudo samo po sebi. Veterinari su kasnije utvrdili da je Talerovo zdravlje, unatoč iscrpljenosti, izuzetno očuvano zahvaljujući jakom karakteru i izdržljivosti pasmine.

Mediji su brujali o ovoj priči: "Patagonija oplakuje tragičan gubitak Bernarda Quiroza, ali slavi snagu odanosti jednog psa. Talero je mjesec dana, na ledu i vjetru, ležao uz svog vlasnika, dijelio s njim hladnoću i tugu, odbijajući napustiti prijatelja čak i kad je smrt odavno odnijela njegovog čovjeka." Ova drama nije tek senzacija u crnoj kronici: ona je odjek starih predaja o vezama čovjeka i psa...

Psiholozi su kasnije analizirali Talera, izražavajući divljenje nevjerojatnoj upornosti i zaštitničkom ponašanju. "Psi ne napuštaju svoje ljude," kazala je jedna. "Oni osjećaju bol, osamljenost i gubitak možda jednako duboko kao i mi. Talero je bio Bernardov suputnik do zadnjeg daha, zaštitnik od svih nevolja, tihi promatrač patagonske zime."