KOLUMNA PSEĆA POSLA

‘Nemojmo tražiti krivca, radije napravimo sve što možemo da se Žarkovica zatvori‘

Poznato je kako je Grad godinama ignorirao zakon, ali i molbe građana

Krajem svibnja Državni inspektorat, veterinarska inspekcija i Policijska uprava dubrovačko neretvanska proveli su nadzor na Žarkovici

 Bozo Radic/Cropix

Ova je kolumna uvijek bila priča o mojim psima. No, kako je u prošloj mačjoj kolumni moj kolega Tomislav Kukec pisao o psima, zaključila sam da se moji psi ni najmanje neće uvrijediti što ću u javnost prestati iznositi priče u kojima ih sramotim, nego ću se osvrnuti na priču o kojoj bruji cijela 'životinjska' scena u našoj zemlji zadnjih dana. Zapravo, umjesto 'bruji' mogli bi reći 'viče', a nije riječ samo o zaštitarima. Jednako kao što je priča o deložiranoj mački Anastaziji postala šira od samog kruga ljubitelja mačaka u Dubrovniku, tako je priča o brdu iznad tog grada postala nešto veće i šire.

Žarkovica, da. Da se odmah razumijemo, nogom nisam kročila na to brdo, no sestre Sambrailo pratim gotovo pa cijelo desetljeće. Vidim da spase što se spasiti da: psa, mačku, lisicu, fazana... Nema te životinje i nema tog vremena objave - a znate kako ide, problem se uvijek dogodi u nedjelju navečer - a da one nisu reagirale. Često sam se pitala gdje stave, pobogu, sve te životinje? Svi imamo neke kapacitete, ali njih dvije kao da su Žarkovicu pretvorile u onu slavnu torbicu Hermione Granger - onu koja izgleda maleno, a zapravo je ogromna. Čarolija, je l'.

No, nema na tom brdu u Dubrovniku nikakve čarolije. Zapravo, ima samo tuge. Dvije su sestre koje se bore protiv cijelog svijeta, a uz njih je šačica volontera. Znaju one da, ako one ne pomognu, nema tko. Od Dubrovnika do Splita, a to je potez od oko 200 kilometara, azila nema. Dodajte i otoke, nema ni tamo ničega. U Splitu azil postoji, ali je privatan i malog je kapaciteta. Kako onda da netko odbije ostavljenu životinju, ako zna da je nema tko zbrinuti. I tako su sestre Sambrailo dogurale do dvije stotine pasa. Nije strašno, Žarkovica je velika, ali... Može li se zaista brinuti za toliko pasa?

Dobro i kvalitetno brinuti? Da, ako postoji nekoliko zaposlenik i niz volontera. No, ako toga nema?

Fotografije 14 pasa kojima hitno treba pomoć jer su u užasnom zdravstvenom stanju pojavile su se prije nekoliko dana. Te slike su zaista loše - no, jasno je da se jedna osoba, koja tek povremeno ima pomoć, ne može posvetiti svakom psu u azilu. Ona je učinila što je mogla - da je greški bilo, bilo je, ali se učinilo sve što se moglo.

Za današnju situaciju odgovorna je cijela grupa ljudi - svi dosadašnji gradonačelnici Dubrovnika, koji su godinama ignorirali problem. Odnosno, nisu ga ignorirali u vrijeme predizborne kampanje, kada se obećavalo sve i svašta, nego nakon izbora, kada bi malo nakosili glavu, zažmirili na jedno oko i pravili se da to brdo sa psima ne postoji. Mogli su sagraditi azil od čistog zlata i u njemu za svakog psa imati jednog zaposlenika, koji bi mu kuhao tri obroka dnevno, češkao magičnu točku kod repa i puštao Griegov preludij iz 4. čina Peer Gynta za dobro jutro. Dubrovnik bi si to mogao priuštiti, jer nije siromašan grad. Činjenica da azil sve ove godine nije postojao je sramotna, ali je i kršenje zakona.

Volonteri često, u najboljoj namjeri, znaju prijeći svoje mogućnosti u želji da pomognu svima. I kad nema ni novca, ni smještaja, ni snage, zadnjim atomom energije će pomoći. To je osobina koja je prekrasna, no nijedan čovjek ne bi toliko trebao izvlačiti iz sebe da pomogne, jer se tako uništava. Pomoći trebamo svi skupa.

I hajdemo zato sada svi skupa pomoći Žarkovici: nije bitno tko je kriv, bitno je da je psima dobro. Njih 14 je jako loše, no tamo ih je sve skupa 204. Hajdemo pronaći 200 obitelji u našoj zemlji koje žele udomiti psa i pomoći da se Žarkovica zatvori.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. listopad 2022 15:13