Tita ima 8.5 godina. Poznajem je otkako je navršila dva mjeseca. Znači, o tom smradu i sotoni znam zaista sve. Znam njenu omiljenu hranu (žganci), njenu najmržu hranu (brokula) i njene omiljene poslastice (konjski drek). Stjecajem okolnosti, znam joj lužnatost urina, izgled kakice, a imam i rentgensku snimku njene kralježnice. Uz sve to, znam i stvari poput toga da navečer voli da je mazim po obrazima, a ujutro i ne baš. Tog psa, zapravo, poznajem kao nijedno živo biće do sad (uključujući i sebe samu jer, eto, snimku svoje kralježnice ipak nemam, a ni lužnatost urina si ne mjerim).
No, čak ni tako dugotrajna ljubav ne može proći bez iznenađenja. Živimo u stanu u kojem pošteno dijelimo, redom: bračni krevet, kaučeve, dvije fotelje. Tu su još i dva kreveta baš za pse, savršeno udobna. Bila su neko vrijeme u funkciji skupljanja prašine u stanu još dva pseća krevetića, lijepa, s točkicama, mašnama i njihovim imenima na jastučićima. Nikad ih nisu koristile, pa sam ih stavila jednog na drugi i zgurala ispod kreveta u sobi, da mi ne smetaju. A i Maleni pomagač, kako se zove naš usisivač, više voli kad ima manje prepreka po stanu.
Neki dan završimo s ručkom i shvatim da nje nema. Provjerim sva omiljena mjesta, ništa. Provjerim mjesta koja mrzi, ništa. Čujem lagano tapkanje panike - živimo u neboderu, pas nije mogao nestati, ali za ime Boga, Tite nema. Zovem je, ali ona ima sistem da se ne odazove čim ja zvučim panično. Sotona, rekoh već. Posežem za čarobnom riječi i izgovaram ime našeg Voldemorta, čovjeka čije se ime ne smije izgovoriti jer odmah ide do vrata i traži ga. Na spomen njegova imena, začujem šuškanje ispod kreveta. Povirim, kad imam što vidjeti: od svih mjesta u stanu, legla je na ta dva krevetića ispod našeg kreveta. I sudeći po izrazu u očima, jako je sretna.
Sjednem na pod, gledam je i pitam se što se u toj ludoj lovnoterijersko-pinčevskoj-djed mi je rottweiler glavi događa. Da se razumijemo, ona je oduvijek bila mušičava, sasvim svoja i veoma jasna kad je riječ o onome što želi, a što ne. Naravno da je baš zbog toga obožavam. No, buljim u nju ispod kreveta i sjećam se tog stvora kad je tek došao.
Išla sam raditi priču o ženi koja je dovela pse iz Petrinje na Jelačić plac, nastojeći im naći dom. Prije toga sam bila u hrpi azila, svi psi su bili slatki, ali nikad nijedan nije išao sa mnom doma. Ja uopće nisam bila tip za psa - planirala sam jednog dana udomiti mačku. Ali tog 20. siječnja sam vidjela to ludo stvorenje, zaljubila se i povela sam je sa sobom u redakciju. Sjećam se da nisam imala pojma da sam krenula u avanturu koja će mi promijeniti život. Bila mi je sićušna u naručju, smrdjela je do neba i tresla se od straha. Smirila se u onom trenutku kad se zatrčala redakcijskim sagom prema jednom od tadašnjih urednika koji je obožavao pse. Prije je došla u redakciju Jutarnjeg nego doma. Godinama je išla sa mnom po terenima, slikala se za novine, režala na slavne gradske pse... Bila je totalni pseći celebrity.
Zašto sve to spominjem? Bez ikakvog razloga. To je jedan od onih monologa kojima su skloni svi vlasnici pasa. Iduća tema razgovora je konzistencija pseće kakice, a onda ću vam početi pokazivati milijardu Titinih slika u mobitelu.
A to je tek Tita. Do Mašenjke još nismo došli. Dakle, kad je ona bila mala...
Šalim se. Nećemo nastavljati, jer još uvijek razumijem granicu između čovjeka koji voli svog psa i manijaka koji maltretira ljude pričama o svojem psu.
Istina je da nekad zgazim na tu granicu, da pomalo i zaplešem na njoj, ali još uvijek znam da je tamo.
Koliko dugo, ne znam.