Prošlo je devet godina otkad sam zadnji put bila privremeni udomitelj, a osam otkako sam zadnji put bila neuspješni privremeni udomitelj. S dva psa, i to dva luda terijera, moji emocionalni i stambeni kapaciteti su bili popunjeni - kako trajni, tako i privremeni. One ne vole da nam doma dolaze druge životinje s tendencijom ostanka, a ja to poštujem.
Osim toga, ja se ne razumijem u mačke.
Uz to, nikad nisam doma dovela totalno bolesnu životinju.
Ja to jednostavno ne mogu i gotovo.
Mislila sam da smo se Svemir i ja oko toga dogovorili.
Čini se da baš i nismo.
Dan koji je promijenio puno toga bio je sasvim običan: sa psima sam otišla do frizera. Ljudskog. Da mi skrati šiške, pet minuta posla, odmah sam doma.
Nije bilo nikakvog posebnog znaka. Znate one fore iz filmova: nije me obasjala svjetlost, na nebu nije bilo oblaka u obliku mačke, nije iz obližnjeg kafića grmjela Queenova Delilah. Ništa, nula bodova. Običan, najobičniji, totalno bezličan i siv dan.
A onda je kod frizerke bio on. Sitan, smrdljiv, bolesnih očiju. Nisu znali gdje bi s njim. Oči su mu katastrofa i ako se ne liječe, izgubit će vid. Mislili su ga podmetnuti mami koja doji svoje malce, jer je i on mlađi od mjesec dana, ali čak i da ga prihvati, njegovim očima ne treba mlijeko, nego antibiotik. Toliko je i meni bilo jasno.
Gledam ga, on gleda mene. Gledaju me i moji terijeri. U nevjerici jer kao, daj nemoj i to voditi doma.
Naravno da ga dovodim doma. Zatvaram u kupaonu. Donosim pijesak, kućicu, hranu. Sve to su darovi providnosti, da se razumijemo. Sve to bilo je nadohvat ruke i kao da je njega čekalo.
Perem ga u vodi, jer nemam nikakav šampon. Uvaljao se u nešto ljepljivo kraj kontejnera, pa moram. Dajem mu hranu za odrasle mačke, jer nemam ništa drugo. Zovem svoju veterinarku.
Terijeri ga hoće zaklati.
Prvu noć on ne zna što bi s pijeskom, pa se dva puta pokaka i popiški u kupaoni. Ujutro čistim drek ispod tuša i nastojim ignorirati smrad.
Drugi dan on shvaća čemu služi pijesak. Počinjem mu davati terapiju: antibiotik dva puta dnevno, mast za šugarce u ušima dva puta dnevno, kapi za oči dva puta, mast za oči tri puta dnevno. Uz to ide i tableta protiv unutarnjih parazita. On me izgrize do krvi, ja mu u drekecu nađem glistu dugu kao pola špagete.
Jede sve više. Pretvaram se u stroj za čišćenje pijeska. Pokušava sisati Mašenjku, ona mu jedan dan poliže guzu i trbuh, drugi dan ga potjera od sebe. Tita ga gleda i podiže šapu u zrak, a pošto svog lovnog terijera znam, mačka mičem na sigurno.
Treće jutro kupaona je puna razbacanog toalet papira, a on spava na mašini za pranje rublja. Sve moje bočice s police iznad umivaonika je pobacao u unutra.
Pruža aktivan otpor pri svakoj terapiji. Dobiva grebalicu, oduševljava se. Ostavljam otvorena vrata u stanu, cure i on se navikavaju jedni na druge. Naravno, samo kad sam ja doma. Kad me nema, odvojeni su.
Po danu neće u sobu, jer su one tamo, ali po noći mi hoda po licu.
Nalazim tragove njegovih šapa na laptopu.
Pokušava mi polizati ruku, ali mu je jezik toliko hrapav da sam šokirana.
Dobiva ime. Tita (Kao voda za čokoladu, Laura Esquivel), Mašenjka (Mašenjka, Vladimir Nabokov) i on, Roland od Gileada (Kula tmine, Stephen King), zvani Ronilić.
Ronilić je sve jači, ekstremno puno jede, zaigran je po cijele noći.
Zdravstveno je puno bolje: jedno oko je odlično, drugo je manje loše nego je bilo. Kihne koji put dnevno i to je sve. Šugaraca ima sve manje. No, terapija se ne mijenja.
Jedno jutro otkrivam čudne ugrize na tijelu. Unatoč ampuli, otkrivam da Ronilić ima buhe. Cure su tretirane, pa nisu u opasnosti. On dobiva terapiju, ja se češem i nisam sigurna čiji su to ugrizi na meni. Možda neki pauk? Ne guglam, ne želim znati.
Ronilić otkriva razne igračke: štipalicu, papirnatu vrećicu, plastičnu vrećicu, moju japanku... Tijekom dana se nikad ne igra s pištavim mišem koji ispušta zvuk na dodir. To čuva za vrijeme kad smo nas tri u dubokom snu, da nas probudi.
Ronilić hoda po zahodskoj dasci dok ja sjedim na njoj. Recite što god želite, meni je kao vlasniku dva psa ovo iznimno šokantno iskustvo. Kad sam prvi put osjetila nešto dlakavo na donjem djelu leđa, malo je falilo da ne iskočim iz kože od straha.
Sve ovo pišem nakon deset dana zajedničkog života. Ne znam što nas čeka u budućnosti. Moja obitelj je uvjerena da Ronilić ostaje, moji prijatelji smatraju da mi ne treba još jedan ukućanin.
Ja još nisam odlučila. Ipak, maloprije sam pomislila kako je dobro što sam kupila ploču za kuhanje koja se ne aktivira na dodir. Bila mi je jako lijepa kad sam je birala prije malo više od mjesec dana, ali neki unutarnji glasić mi je rekao kako je bolje da uzmem onu koju nije tako lako uključiti. Bez nekog razloga, eto, odabrala sam manje lijepu, ali sasvim slučajno pogodniju za suživot s mačkom.
Ponekad Svemir donese odluku umjesto nas, čini mi se. Odlučila sam se prepustiti i vidjeti kuda će sve ovo dovesti. Za sad nisam odlučila baš ništa. Kad dođe pravi trenutak, znat ću ide li Ronilić u neki dobar dom ili ostaje kod nas.
Ponekad je dobro kad čovjek ne mora odabrati, nego se stvari jednostavno dogode.