Ovo je Goga, žena koja je odlučila udomiti psa koji je svih svojih 11 godina proveo u azilu

Većina ljudi nesklona je tome da udomi starijeg psa. Znaju da nemaju mnogo vremena s njim i ne žele da im srce tako brzo bude slomljeno. Nije da im se može zamjeriti: gubitak psa uvijek je bolan i svi vlasnici žele da do njega dođe što kasnije.

No, ima i onih koji su spremi na to. Koji imaju dovoljno hrabrosti da udome starog psa, svjesni da nemaju puno vremena s njim. Ipak, odlučni su u tome da ga dovedu doma i da mu uljepšaju zadnje dane, koliko god tih dana bilo, čak i pod cijenu toga da im se srce slomi tako okrutno brzo nakon što su zavoljeli životinju.

Jedna od njih je Goga iz Osijeka. Ona je ta koja je odlučila udomiti 11 godina starog psa. Lale je kao štene došao u osječki azil i cijeli je svoj život proveo u njemu. Nije ni mogao zamisliti da postoji neki drugi život osim tog, gdje si okružen desecima drugih pasa. Godine su mu izgledale isto: hrana, trčanje u ispustu s drugima, vikendima šetnja uz rijeku... Ne zvuči loše, ali ima tu puno tuge: kad je zvjezdano nebo iznad kućica tako hladno i daleko, kad nema nijednog srca koje kuca za tebe, kad zavoliš svoj život, a nemaš pojma koliko bolji od može biti... Reći će netko da su ovo tipično ljudske tlapnje o kojima psi nemaju pojma, jer se ne bave takvim mislima, ali sve dok ne uđemo u pseće glave nećemo znati što osjećaju, zar ne?

Goga i Lale (pas s njene desne strane)

Azil Osijek

Ono što je sigurno je da je Lala bio azilska nježna duša. Iz nekog razloga, bio je najsporiji na ručku, pa su volonteri morali sjediti uz njega dok ne pojede, kako mu neki snalažljiviji momak iz boksa ne bi pojeo iz zdjelice. I takav nježan i spor nekako nikad nekome tko je prošetao azilom u Nemetinu nije zapeo za oko.

Ova priča o jednom tužnom Lali završava sretno. Goga je već udomila Tuljka i Kizu iz azila. I oni su bili azilski starci, koji su uz nju upoznali sreću. Odlučila je ona usrećiti još jednog psa, još jednog seniora. Doselio je Lala njoj i naviknuo se kao da je oduvijek u kući: kao da je uvijek imao svoj krevet, svojeg čovjeka i kao da je nekome oduvijek bio član obitelji.

Koliko će to trajati, nitko ne zna. No, jedno je sigurno: Lala neće svoje zadnje dane dočekati u kućici u azilu, nego na svom kauču. Možda se nekome čini kao mala stvar, ali za ovog psa ta Gogina gesta znači baš sve.