Kralj pašnjaka

Pedro iz Istre osvojio prvu lentu u životu i ukrao srca publike

Obožava ljudsko društvo - kad vidi čovjeka, trči s pašnjaka i gura glavu u ruke, da ga se mazi

Pedro

 Vanesa Pandzic/Cropix
Obožava ljudsko društvo - kad vidi čovjeka, trči s pašnjaka i gura glavu u ruke, da ga se mazi

Pedro je sigurno najpoznatiji magarac u našoj zemlji. U listopadu se okitio titulom pobjednika na Smotri istarskog tovara. Druželjubiv je, pitom, naviknut na ljude... Tako ga opisuju njegovi vlasnici Tanja i Ivica Vitasović iz Vodnjana. Ovo je njihovom Pedru prva pobjeda u životu, ali samo zato što mu je ovo prvo natjecanje na kojem se pojavio. Prvo i eto uspjeha, a nije da konkurencije nije bilo. Na smotri ih je bilo 40, tako da nije bilo tako lako dobiti priznanje.

- Rođen je kod nas doma, šest mu je godina i živi u haremu s četiri magarice. Doma ga imamo onako hobistički, a turisti ga obožavaju. Moja obitelj ima dvije kuće za odmor pa turisti kad dođu kod nas mogu uživati u autentičnom selu. Tako mogu pomaziti magarca, ubrati hranu iz vrta... Ne moram ni reći da djeca obožavaju Pedra i njegove dame iz stada. Mnogoj djeci on je prvi susret s domaćim životinjama. Kad odlaze, imaju gomilu fotografija s njim i uz njega, tako da je taj magarac jedan od popularnijih stvorenja u Istri, to sigurno. Obožava ljudsko društvo - ma kad vidi čovjeka, trči s pašnjaka i gura glavu u ruke, da ga se mazi - kroz smijeh će Ivica, čijoj je obitelji upravo ovo doba godine donijelo najviše posla. Uz sve druge obveze, mnogo vremena im oduzima hranjenje u štalama. Dok su ljeti njihovi magarci, konji i krave na ispaši vani, zima ih natjera u zatvoreno. Kako vani ima malo hrane, potrebna je dohrana. No, ne žali se - kaže da svi oni doma vole svoje životinje. Jer, priča koja se skriva iza Pedrove simpatične njuške puno je dulja od pet minuta slave, u kojoj on sad uživa. Traje više od 20 godina, koliko se njegov vlasnik bavi uzgojem ove pasmine. Počeo je s 18 godina - drugi su momci tada bili zainteresirani za izlaske i provode, ali Ivica je znao da u životu želi nešto drugo.

image

Tanja Vitasović s Pedrom

Vanesa Pandzic/Cropix

- Kad sam bio dječak, moja obitelj nije imala magarca, ali susjedi jesu. No, ja uvijek kažem da se čovjek s tim rodi. Mene su oni oduvijek zanimali i bili su mi dragi, unatoč činjenici da nisam odrastao uz njih. Prvog sam nabavio pomalo iz znatiželje, jer sam bio zaljubljenik u pasminu i zanimali su me, a istovremeno sam želio nešto napraviti za njih, jer ih je bilo sve manje. Tek kasnije je to postao posao - priča nam Ivica, koji je na početku doma dovodio magarce stare 20 godina, one o kojima ljudi nisu mogli brinuti i koje često nitko nije htio. No, on je imao viziju i bio je prilično uporan, unatoč početnim izazovima. Zbog toga je u jednom trenutku postao najveći uzgajivač istarskih magaraca u zemlji - imao ih je 40. No, pokušaji komercijalizacije propali su, pa je obitelj odustala od toga i broj magaraca svela samo na njih par.

Situacija je danas svakako bolja nego u vrijeme kada je on počeo s uzgojem. Tada su magarci ove pasmine bili malobrojni - doma su ih imali samo pripadnici starih obitelji i bila je to tradicija. Koristili su ih uglavnom za vuču zaprežnih kola. Nova generacija krenula je drugačije - ideja je bila da se pasmina spasi od izumiranja, ali i da se ta borba pretvori u izvor prihoda. Neki su u tome uspjeli, drugi ne, priča Ivica.

- Istarski magarci još su uvijek ugroženi, ali svakako je stanje bolje. Sad ih ima i u drugim dijelovima naše zemlje - na kontinentu, nekim otocima... Znam jer sam prodao tamo svoje magarce, kao i moji kolege. Kada sam imao najviše životinja, njih 40, tada ih je u cijeloj Istri bilo manje od stotinu. Sjećam se da smo tada razgovarali sa stručnjacima, s pripadnicima radnih službi, bilo je riječi o tome da se radi na širenju pasmine, da se uvede red u uzgoj... Puno toga se napravilo, a za to su zaslužni entuzijasti, ljubitelji pasmine - pojašnjava Ivica, koji je siguran da će se ova vrsta magaraca održati. Ipak se održavaju izložbe, mediji o njima pišu, ljudi su svjesniji nego ikada prije da oni postoje... Sve to, siguran je, zaustavit će njihov nestanak.

image
Vanesa Pandzic/Cropix

- Drage su to životinje, mislim da se vrsta ipak neće zapustiti - dodaje i prisjeća se vremena, a otad je prošlo 17 godina, kada je osnovao udrugu Istarski tovar. Predsjednik te udruge danas je Boris Orlić, za kojeg ističe da je sjajan uzgajivač. Svi oni zajedno tada, a i danas, imali su isti cilj: povećati broj magaraca na području Istre. U tome su, svakako, uspjeli.

No, ipak ne smatra da je budućnost blistava. Ne postoji nikakva strategija vezana za njihov uzgoj, nikakav plan gdje se vrsta vidi za deset godina, zbog čega vjeruje da će se situacija na kraju pretvoriti u onu u koju je on pretvorio svoje imanje. Ljudi će imati pokojeg magarca doma. Ne zbog zarade, nego zbog ljubavi.

No, po čemu su ovi magarci posebni? Koja je, recimo, razlika između njih i onih simpatičnih dugouhih sivaca koje viđamo u Dalmaciji? Uglavnom se sve svodi na veličinu. Kad usporedimo njihovu kilažu, sve postaje jasno: oni iz Istre redovito imaju 300 kilograma, dok "momci" iz Dalmacije uglavnom teže 150-200 kilograma. Istarski su viši, a i boje su im drugačije. Istina, ima i među njima onih koji su posve sivi, no uglavnom su oni crni, a bijele su im "naočale", nos i trbuh.

- Meni su obje te pasmine drage. Da, malo su tvrdoglavi, ali nije strašno. Ženke su mirnije od mužjaka. Oni se moraju dokazati kad nisu u stadu - recimo, ako dođu na novi pašnjak, tu su novi mirisi, konkurencija... Naravno da se ponašaju drugačije. No, to je njihova priroda, to svaki uzgajivač dobro zna - pojašnjava Ivica dok češka ovogodišnjeg šampiona. A Pedro, koji sasvim sigurno zna da se o njemu priča, naćulio je uši. Ovo mu je prva pobjeda, no još je mlad. Njegova pasmina može živjeti i više od 35 godina, tako da smo sigurni kako ova lenta nije jedina koja će mu visjeti oko vrata.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. studeni 2026 13:19