Pripitomljavanje lisica bilo je brzo: Osam generacija bilo je potrebno da postanu prijateljski nastrojene

Bila je 1959. godina i Dmitri Beljajev je imao vrlo ambiciozan plan: pripitomiti srebrnu lisicu. Ona nije bila prijateljski nastrojena prema pripadnicima naše vrste, baš kao i druge životinje. Kritičari su njegovu ideju smatrali pretjerano ambicioznom.

- Proces selekcije kod pasa, konja, goveda ili drugih vrsta odvijao se, uglavnom nesvjesno, tijekom tisuća godina, i ideja da bi Beljajevov eksperiment mogao uspjeti u ljudskom vijeku morala je djelovati doista odvažno - napisao je Tecumseh Fitch, stručnjak za ponašanje životinja sa Sveučilišta u Beču, godinama nakon što je ideja počela bivati stvarnom.

Ipak, uspjelo je – i to daleko bolje, i daleko brže nego što je itko mogao očekivati. Već unutar osam generacija, populacija lisica iz Beljajevova uzgoja redovito je imala mladunce koji nisu imali strah od ljudi kakav su imali njihovi preci. Unutar 20 generacija, a radi se o otprilike 25 godina, uzgojni program stvorio je lisice dovoljno pitomih da ih se može držati kao kućne ljubimce.

- Za one koji proučavaju evoluciju, ovo je iznimno kratak vremenski period - istaknuli su embriolog Don Newgreen i glavni istraživač Jeffrey Craig, obojica s Murdoch Children‘s Research Institute iz Melbournea, u članku za The Conversation iz 2014. godine.

Beljajev i njegova nasljednica, Ljudmila Trut, fokusirali su se samo na jedno svojstvo u svom eksperimentu: pitomost. Lisica koja je pokazivala manje straha i agresije smjela je imati potomstvo. Ona koja je bila "divlja" i manje povjerljiva prema ljudima, nije. I dok je ovo svojstvo doista postalo uobičajeno među lisicama, pojavila se i skupina drugih, vidljivijih karakteristika.

- Iako su birane samo prema temperamentu, kasnije generacije srebrnih lisica imale su i kraća lica, manje zube, meke i spuštene uši, kovrčave repove i promijenjenu boju - napisali su Craig i Newgreen. Ukratko, postale su poput štenaca.

Ako uzgajate životinje kako bi se ponašale kao psi, očito se dobije nešto slično psima. Spuštene uši su znak pripitomljavanja - u pravilu, izuzevši slonove, divlje životinje nemaju spuštene uši, piše IFL Science.

Kućni ljubimci ih, međutim, imaju. Najočitija usporedba je između vukova i pasa, ali to vrijedi za mnoge pripitomljene vrste: za mačke u Kini, konje u dijelovima Rusije, ovce u Italiji, zamorce u Njemačkoj, koze i goveda u Indiji, zečeve, svinje... Nemogućnost podizanja ušiju svakako je na neki način rezultat pripitomljavanja - primijetio je Charles Darwin u svom djelu "O podrijetlu vrsta" iz 1859. godine.

No, nisu samo uši u pitanju.

- Pripitomljene životinje dijele prilično dosljedan skup razlika u odnosu na svoje divlje pretke - istaknuli su Newgreen i Craig. Ciljali su na to da imaju u prosjeku manje mozgove, manje zube i kraće njuške, kraće, kovrčave repove, svjetliju, šarenu dlaku, češće se tjeraju i ponašaju se više ‘mladenački‘ u odnosu na svoje divlje rođake.

To je toliko raširen i predvidljiv skup karakteristika da ima i vlastito ime: ‘sindrom pripitomljavanja‘ – ali zašto se točno pojavljuje, bila je jedna od najdugotrajnijih misterija u području genetike. Od samog Darwina pa sve do relativno nedavno, teorije su se množile.

Zbunjenost je bila očita: čak i 1979. godine, hipoteze su još uvijek postojale koje su se oslanjale na vrste epigenetskih argumenata koji su bili temeljito opovrgnuti pola stoljeća ranije. No, početkom 2000-ih – i uz dokaze koje je donio eksperiment sa srebrnim lisicama – razmišljanje se donekle promijenilo: biolozi su smatrali da, vjerojatno, geni za spuštene uši i geni za prijateljstvo prema ljudima postoje unutar iste genetske mreže.

Možda nismo imali za cilj stvoriti štence ili zečeve ili magarce sa spuštenim ušima, ali su se pojavili svejedno, kao neizbježna nuspojava pitomijih, ljudima prijateljskijih životinja. No, bilo da su bili nužna cijena za to da nas ne pojedu dok spavamo, ili su signalizirali da se životinji može vjerovati – ili smo možda samo mislili da izgledaju slatko – zadržali smo ta svojstva, gradeći si mekanu, spuštenu vojsku pripitomljenih ljubimaca.

Svakako je to bila uvjerljiva teorija – ali bi li preživjela detaljnu provjeru?

Iako danas imamo mnogo jasniju sliku o tome što se događa nego što je imao Darwin prije toliko godina, još nemamo konačne odgovore. Sve teorije mogu biti istinite – nisu međusobno isključive – ili možda nijedna nije točna.

Ali ako tražite odgovor koji sigurno odgovara na pitanje "zašto pitome životinje imaju spuštene uši, dok ih divlje nemaju?" – pa, to je kratko i jasno. Mi smo ih takvima napravili – a zauzvrat, one su oblikovale i nas.