Na krajnjem sjeveru Švedske, u općini Kiruna, 150 kilometara sjeverno od Arktičkog kruga, nalazi se Husky-Cabin, gdje možete upoznati i doživjeti svu čaroliju nordijske zime. U nezaboravnu avanturu na psećim saonicama povest će vas Sabine Lösch, vlasnica spomenute uzgajivačnice, nevjerojatna žena koja je svoj život posvetila psima i prirodi. Broj sudionika na njezinim trosatnim turama ograničen je na četiri osobe jer, kako sama kaže, "visoko personalizirano iskustvo za svakog gosta ponaosob jedan od njezinih glavnih prioriteta".
Čim smo stigli na imanje, njezini četveronošci dočekali su nas i pozdravili veselim lavežom i psećim poljupcima. Prije vožnje, Sabine nas je opskrbila toplom zimskom odjećom i dala nam kratke upute o tehnici vožnje te ponašanju na sanjkama. Upregnula je pse i pojurili smo snježnim krajolikom koji oduzima dah - vozili smo se preko rijeke Torne, kroz tajgu, preko zaleđenih jezera i močvara... Puni dojmova, vratili smo se na imanje gdje nas je gazdarica ponudila keksima i kavom (tradicionalnom švedskom "fikom"), a upoznali smo i njezine preslatke štence te mazili odrasle pse.
Sabine uistinu ima nevjerojatnu životnu priču - rodom iz savezne države Hessen u Njemačkoj, slijedila je svoje srce i danas živi punim plućima, radeći ono što najviše voli. Opisala nam je kako izgleda njezin život iz snova na sjeveru Europe - nama je definitivno bila inspiracija, možda će biti i vama!
- Počela sam raditi u sjevernoj Laponiji 2002., a kasnije iste godine dobila sam ponudu za posao u Kiruni. Iako sam se odmah zaljubila u sjevernjački mentalitet i pusti krajolik, dugo sam putovala između Njemačke i Švedske - u domovini sam provodila ljeta, a u Kiruni zime. Nakon dvije godine, došla sam na ideju da radim kao vodič u jednoj uzgajivačnici trkaćih pasa na Aljasci, dijelom kako bih proširila svoje znanje o ‘dog mushingu‘ (sportskoj i transportnoj metodi koju pokreću psi), a dijelom kako bih napokon odlučila gdje želim živjeti. Na Aljasci sam ostala šest mjeseci, koliko se i može boraviti u SAD-u bez zelene karte. Radila sam kao voditeljica u uzgajivačnici trkaćih pasa ‘Dee Dee Jonrows‘. Bila sam zadužena za 80 pasa - hranjenje, čišćenje, rezanje noktiju, mijenjanje slame, treniranje pasa, briga o bolesnim psima, odlazak na preglede kod veterinara, pomoć pri pripremi za Iditarod Trail (godišnja utrka pasa na duge staze koja se održava početkom ožujka, a putuje se od Anchoragea do Nomea, u cijelosti unutar američke savezne države Aljaske), pomoć tijekom starta utrke i zatim let u Nome kako bih vratila tim u uzgajivačnicu. Nakon povratka s Aljaske, srce me ipak vuklo u Kirunu i počela sam se pripremati za selidbu. Kupila sam komad zemlje i malu kolibu od 10 m² koja je bila moj dom sljedećih pet godina. Kiruna, glavni grad okruga Norrbotten, mala je sredina s 18.000 stanovnika. Ljudi su ovdje prilično opušteni, a priroda je prekrasna. Tajga oko Kirune, ali i planine, udaljene su svega 60 km. Pravi El Dorado ako volite aktivnosti na otvorenome!
Psi su vaša najveća strast. Jeste li odrasli s njima, sjećate li se svog prvog ljubimca?
- Čak i da smo imali mjesta za držanje psa, moji roditelji to nisu htjeli. Tako da sam odrastala uz priče o djedu koji je cijeli život imao pse. S 20 godina nabavila sam svog prvog ljubimca, mješanku koja i danas ima posebno mjesto u mom srcu. Imala je velike lovačke ambicije i definitivno mi je ‘osigurala‘ poprilično sijedih vlasi! Bila je to nevjerojatno hrabra mala dama koja je sa mnom išla i u Kirunu, gdje je odlično odradila svoj posao ispred sanjki. Preminula je u dobi od gotovo 15 godina.
Sabine trenutačno ima 21 psa - 19 aljaških haskija i dva lovačka psa - jedan je Jämthund ili švedski Elkhound, u tipu špica i inače služi za lov na losove, a drugi je i Finsk spets, finski špic izvorno obučen za lov na tetrijebe.
Kako zapravo izgled trening pasa?
- Treninzi počinju već u mladoj psećoj dobi. Ne idu odmah ispred sanjki, ali izvodim ih u ormama dok trčim. Kad imaju oko šest mjeseci, kreću na kratke trke (dva do četiri kilometra) ispred sanjki. Ne morate ih učiti da vuku, to im je genetski urođeno, ali morate ih naviknuti na rutinu, primjerice da ne skaču okolo i ne petljaju se u konopce. Kad napune godinu dana, uključujem ih u normalan trening, ali ipak pažljivo, jer njihovo tijelo - ali i um - nisu još u potpunosti razvijeni. Važno je ne pretjerati s treningom, moraju imati više pauza nego odrasli psi. Trčanje im je uvijek zabavno. Na kraju karijere, uglavnom kad imaju 10 do 11 godina, umirovim ih i oni ostatak života provode sa mnom u kući. Moj najstariji pas trenutačno ima 16 godina. Pripreme za zimu obično počinju krajem kolovoza, kad se temperature spuste ispod 10 °C. Počinjem na relativno kratkoj udaljenosti (4 kilometra) i povećavam je prema njihovoj razini kondicije. Uglavnom, kao da trenirate za maraton. Najkasnije krajem studenoga imamo dovoljno snijega da se prebacimo na sanjke.
Koliko traje vaša zimska sezona rada sa psima? Čime se bavite kad nema snijega?
- Ako uzmete u obzir jesenski trening, on traje od osam do devet mjeseci, od kraja kolovoza do sredine svibnja. Sezona sanjki je od sredine studenoga do sredine svibnja. Ljeti je sve lakše i opuštenije. Uvijek se nešto gradi i popravlja, berem bobičasto voće i gljive, uzgajam povrće, a idem i u dvotjedni posjet mojoj obitelji u Njemačku. Svi moji aljaški haskiji mogu slobodno trčati, pa ih vodim u redovite šetnje u grupama do 10 pasa. Kad sam vani u šumi, naizmjence imam dva ili tri psa sa sobom. Lovna sezona počinje 25. kolovoza i tad počinjem puniti zamrzivač za nadolazeću godinu.
Kako izgleda vaš prosječan dan? Velik je posao brinuti se za toliko pasa!
- Posao se mijenja ovisno o dobu godine, ali njime uvijek upravljaju psi. To znači rano ustajanje, hranjenje, čišćenje, puštanje da svi trče, treniranje (ili šetnje). Kako ih hranim dva puta dnevno, isti je postupak i navečer. Ostale stvari koje treba odraditi su rezanje noktiju, punjenje/mijenjanje slame u kućicama za pse, čišćenje snijega, gradnja, popravci... Kako imam i vlastitu tvrtku, također moram provoditi vrijeme u uredu, odgovarati na mailove, voditi knjige...
Neki ljudi i dalje misle da su pseće saonice okrutne. Što biste im rekli da ih uvjerite u suprotno?
- Ne vidim nikakvu razliku između jahanja konja ili vuče sanjki zapregom pasa. Vožnja psećim zapregama bila je prijevozno sredstvo u regijama Sibira, Aljaske i Grenlanda i dio je kulture ovih domorodačkih naroda. Psi su za to uzgojeni i vole to raditi. Kao što je lovačkom psu u genetici da lovi, pas za sanjke želi vući.
Kakvi su vam daljnji planovi, gdje se vidite za desetak godina?
- Trudim se što više uživati u svakom trenutku i ne razmišljati previše o tome što bi moglo biti u budućnosti, ali dokle god budem mogla, imat ću pse.