Oni među nama koji su izgubili ljubimce, a i mi koje to tek čeka, užasavamo se razgovora o njihovoj smrti. Ne želimo ni pomišljati na to, iako znamo da je njihov odlazak neminovan. Maštamo, valjda, o tome da će oni magično poživjeti do našeg 105. rođendana ili da ćemo umrijeti svi skupa u nekoj kataklizmi.
No, šanse za to su male i zato je dobro znati da postoji rješenje za smrt koje ne uključuje da tijelo ostavimo kod veterinara, koji ga šalje u kafileriju na spaljivanje, niti ilegalno zakapanje ljubimca negdje u prirodi. U Rijeci se više ne smije zakapati ljubimce na tamošnje groblje, tako da je zapravo "najbolje" vlasnicima koji žive u Zagrebu i koji imaju izbor. U Samoboru se još prije nekoliko godina moglo kremirati ljubimce i doma donijeti urnu, a onda se, prije tri godine, konačno otvorilo dugo najavljivano groblje i krematorij Spomengaj, smješten u Dumovcu.
- Kod nas se ljubimce može kremirati ili zakopati, ovisno o tome što ljudi žele. Većina želi kremiranje, a onda urnu odnesu doma i prospu pepeo ljubimca na neko mjesto koje mu je puno značilo. Imamo i one koji su urnu položili na groblje, ali i grobna mjesta. Oni koji su to odabrali redovito dolaze, uređuju male grobove i zaista vode računa - pojašnjava Jasenka Haleuš, upraviteljica Spomengaja. Prošetali smo s njom grobljem i vidjeli male grobove ispunjene cvijećem i nadgrobne ploče zbog kojih se čovjeku zaista plače.
Najviše imaju pasa i mačaka, no organizirali su ispraćaje i pokope za kornjače, ptice... Mnogi ih nazovu i zamole da odu kod veterinara po ljubimca, jer je njima to prebolno. Neki pak sami dovezu tijelo, ali nakon dva do tri dana. Zadrže ga toliko dugo jer se ne mogu odvojiti od ljubimca. Kremiranja se sada obavljaju petkom, pa ljudi znaju dolaziti svaki dan u Spomengaj i moliti da im puste da vide svog mrtvog ljubimca, kako bi se opet i opet oprostili s njim ili njom. Takve stvari slome srce, no istovremeno, svima je u Spomengaju drago da ljudima mogu pružiti takvu vrstu utjehe.
- Često nam vlasnici dođu s ljubimcem zamotanim u dekicu, s glavom položenom na rame i plaču. Najviše, zapravo, plaču muškarci, koji se uopće ne srame. Mi smo tu da svima olakšamo, no znamo da zapravo ne možemo napraviti ništa osim pustiti ih da se oproste na dostojanstven način te da tako svojim malim članovima obitelji zahvale za vjerno prijateljstvo koje su im pružali - kaže Jasenka.